Istoričar Vjenceslav Cenčić objavio je knjigu “Titova poslednja ispovest”, dvadeset godina poslije smrti Josipa Broza Tita, neku vrstu Titovog političkog testamenta koji baca sasvim novu sliku na lik i djelo političara koji je ostavio neizbrisiv trag na političkoj sceni druge Jugoslavije.
Knjiga je sastavljena od stenogramskih bilješkičuvenog Brozovog govora u Karađorđevu u decembru 1979. godine i razgovora koje je vodio sa Josipom Kopiničem, koga su mnogi smatrali najznačajnijim jugoslovenskim obavještajcem svih vremena.
Po osporavanju autentičnosti ova knjiga i sama na neki način deli sudbinu glavnog svjedoka i aktera, hvaljenog, a onda i neumjereno osporavanog – Josipa Broza, prenosi Kurir.
“Bio sam protiv Ustava iz 1974.! Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i dijelovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora sa ostalim republikama, odnosno referendumom cijele zemlje. I tada, a i sada vam ponavljam da će to ‘zlo’ od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju.
Znao sam da je bezbjednosno stanje na Kosovu loše, ali nisam znao da su i odnosi naših republika pali na tako niske grane.
Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije!
Razmišljao sam i onako sam u sebi rekao: ‘Pa, stari, i ti bi trebalo sebi da odrediš nasljednika’.
Razmišljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih rukovodilaca i odlučio sam se na njih dvoje: Miku Tripala i Ratu Dugonjića. Pišući prisjetio sam se i na Ivu Lolu Ribara, jer sam uvijek u šali govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj nasljednik. Ta informacija “procurila” je za vrijeme rata, pa se Hebrang našao pogođen i odlučio se na osvetu i organizirao je likvidacuju Lole.
O mom nasljedniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako mi je tvrdila, iz šale, rekla Stevi. Taj podatak odmah je “procurio” do Vlade i Bevca.
Ni praunuci neće oprostiti zaduživanje! Nakon donošenja novog Ustava, republike su se uz saglasnost Federacije za zadnjih godinu i par mjeseci zadužile preko 10 milijardi dolara, to je zlo i neoprostivo za zemlju – rekao je Tito.
Ja sam, kao predsjednik države, odbio da potpišem odobrenje o zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamijenik to potpisao.
Mene optužuju da sam zabranio da se ide na oslobađanje logoraša koje je tada čuvalo stotinjak ustaša – drugovi, taj Vickov predlog nije došao do mene i ja se sada pitam gdje je završio. Sam sebe optužujem zašto do sada nisam bio u tom logoru smrti i poklonio se senama ubijenih. Sada sam se prisjetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić (Stevo) bili protiv obilježavanja Jasenovca.
Pa istup Stevin prilikom otkrivanja spomenika u Jasenovcu. Nije kao predsjednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik, pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvrijeđao, vičući im: “Malo smo Vas potamanili”.
O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara (Đuro). Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom. Puno puta se pitam zašto ne rasvijetlimo ove Stevine nebuloze i rasipništvo. Imam utisak da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih htio da reagujem, branila ga je Jovanka.
Goli otok je stvorio Kardelj, predloživši da se svi koji su se izjasnili za Rezoluciju izoluju na jedno ostrvo. Pomoć u tome dali su mu Augustinčić i Stevo (Krajačić) koji su mu pričali o Golom otoku i dobrom kamenu s kojim se služi Augustinčić pri izradi skulptura. I tako je na sastanku Politbiroa, kad se raspravlja o izolaciji uhapšenih, Kardelj predložio Goli otok kao najbolje rješenje.
S jedne i druge strane tog puta dočekivali bi ih već uhapšeni i tukli remenjem i toljagama, a ovi “Slovenci” odgovorili bi im i vikali:
“Ne bijte nas čovječe”. Nisu to bili Slovenci, već Bosanci i Ličani koji su radili u Sloveniji. Svoje su ‘ibeovce’ proglasili ludim, posebno ako se radilo o školovanom kadru. Tako je Edo “branio” Jugoslaviju i Partiju u Sloveniji. Zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika svijeta to predlagalo”.
