Šteta što društveni mediji poput Facebooka ili Twittera nemaju mogućnost zakazivanja objave u određeno vrijeme. Lijepo napišeš status, tweet ili šta već i podesiš u postavkama da bude objavljen u neki određeni sat i minut.
Naravno, to bi odmah bilo zloupotrijebljeno na razne načine – od poslovnih tweetova tempiranih za objavu u vrijeme kad se derneči negdje u kafani pa do statusa o sportu u vrijeme kad se kao „gleda Liga prvaka“ (namig-namig) u kakvoj švaleraciji. U svakom slučaju, ne bi bilo loše imati tu opciju i barem bi ponekog ponegdje ona poštedjela bespotrebne brige o tajmingu objave.
Takva se prigoda, recimo, javlja svakog četvrtog maja u tri sata i pet minuta popodne – na datum i vrijeme u kojem je prestalo da kuca srce najvećeg sina naših naroda i narodnosti, doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, vođe Komunističke partije Jugoslavije, vrhovnog komandanta i maršala Jugoslovenske narodne armije, inicijatora osnivanja Pokreta nesvrstanih, čovjek kojeg su u pjesmama opisivali kao ljubičicu bijelu i kleli mu se da sa njegovog puta neće skrenuti… Okej, vjerujem da sad nije ostao niko ko nije provalio da je riječ o Josipu Brozu Titu.
Kad stane život
Mnogima od nas koji smo rođeni sedamdeset i neke još su svježa sjećanja na to kako bi četvrtog maja svake godine u 15:05 život stao na minut da se u stavu mirno uz zvuke sirena obilježi godišnjica Titove smrti. Taj (da se ne lažemo) poprilično šašav ritual je danas predmet romantiziranih sjećanja onih koji su skloni iz prošlosti pamtiti samo sretne dane i koji su sposobni sa nostalgijom govoriti o tome kako su kao ukopani stajali na sred pješačkog prelaza dok god sirena ne odsvira svoje i dok ih ne popusti privremena paraliziranost.
No, vremena se mijenjaju i tako danas umjesto besmislenog jednominutnog zastoja života imamo ostatke podsjećanja na vrijeme Titove smrti u vidu objava na društvenim medijima. Paradoksalno, u tome iz nekog razloga učestvuju i oni koji ne pamte ni Tita ni četvrtomajske sirene, a najgorljiviji su oni koji se potrude da sa spremnom objavom čekaju do petnaest sati i pet minuta da bi je objavili.
Priznajmo, svako od nas među prijateljima ima barem jednog ko to radi. I to svake godine. Zbog toga mi se čini da bi bilo jako korisno kad bi postojala mogućnost tempirane objave statusa jer ako ste napisali status pa ga negdje sačuvali u nacrte, potom postavili alarm da vam zvoni u 15:04 kako biste imali minutu da kopirate nacrt objave i sačekate 15:05 da kliknete „objavi“ – čestitam, savladali ste napredni nivo kursa „Kako u očima prijatelja biti patetični jugonostalgični levat.“
Da se razumijemo, u ovome nema ništa loše i svako ima javno pravo na izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova. Ono što jeste loše je to da ni sa distance od trideset osam godina poslije Titove smrti nismo sposobni njegov lik i djelo valorizirati izvan unaprijed zadanih matrica koje se bez neke racionalne sredine kreću od krajnosti nekritičkog idealiziranja svega vezanog za „Titina vremena“ do – opet krajnosti – satanizacije i negacije ičega vrijednog iz tog perioda.
Dvije krajnosti Jugoslavije
U takvom kontekstu se čini kako u pedeset godina Titove Jugoslavije nije postojalo ništa između slobode spavanja na klupi u parku i crvenog pasoša s kojim se moglo gdje se htjelo na jednoj strani, te Golog otoka na drugoj strani.
Postoji jedna misao koja se (dosta diskutabilno, doduše) pripisuje utemeljitelju taoizma, misliocu koji se zvao Lao Ce i koji je živio u Kini u doba kada su iz nje dolazile duboke misli, a ne jeftina tehnika. Gorespomenuta misao stara dvije i po hiljade godina kaže ovako: „Onaj ko živi u prošlosti je nesretan. Onaj ko živi u budućnosti je nervozan. Onaj ko živi u sadašnjosti je smiren.“
Iz ovoga se može puno zaključiti o psihičkom i emotivnom stanju ovdašnjih naroda i narodnosti razapetih između nostalgije za nekom sretnim bivšim vremenima i očekivanja svih tih silnih perspektiva koje su nam odavno otvorene ali nikako da se ostvare.
Zbog toga, koliko god bilo romantično prisjećati se Tita kao figure u koju se zaklinjalo i za koju se živjelo i mrijelo te koliko god bilo moderno ili čak društveno poželjno kritikovati i odbacivati svaku pozitivnost vezanu za njega, možda bi ipak bilo najpametnije Tita ostaviti na miru istoriji – jedinom mjestu kojem već odavno pripada.
Odsustvo fokusa
Realno, Titova vremena se danas nekome mogu činiti boljim od ovih sadašnjih isto kao što će se današnja vremena nekim generacijama poslije nas činiti bolja od njihovih i jedini razlog iza sporadične „titonostalgije“ jeste taj što se u međuvremenu nismo uspjeli sjetiti ničeg boljeg a nije da ne bismo imali pameti za to. Jedino što nas čini nesretnima zbog toga što ne živimo u Titova vremena i što nas čini nervoznima jer ne živimo u „vremenima“ u kojima žive ljudi na nekim sretnijim prostorima jeste naše stalno odsustvo fokusa na sadašnjost i stvari koje realno možemo učiniti da nam bude ljepše i bolje.
Nostalgija za Titom nije ništa drugo nego nostalgija za autoritetom koji je narode i narodnosti (koji su se u međuvremenu uspjeli transformisati u konstitutivne narode i ostale) mogao natjerati da bar izgledaju kao ljudi koji su se sposobni ponašati razumno. Ništa više od toga. To što su oni u kojima je negdje bio bitaka plam dokazali da se na njih ipak ne može računati i što su oni koji su se kleli da sa Titovog puta neće skrenuti poslije njega žestoko zglajzali nije baš do Tita nego do njih, i nema tog Facebook statusa na četvrti maj koji je bolji od jednostavnog bivanja dobrim drugom i časnim pionirom tokom ostalih dana u godini.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
