Ovaj zločin, među rijetkima, zabilježen je kamerama Hrvatske televizije (HTV), na čijim se snimcima, koji su tada u emisiji „Slikom na sliku“ obišli skoro cijeli svijet, jasno vidi postrojavanje članova komande 4. korpusa iz zgrade Vranica, koji su potom mučki ubijeni na Mašinskom fakultetu. I pored silnih dokumenata i svjedoka, ovaj zločin je svih ovih godina obavijen velom tajne.
Nastavljena agonija
Tako su tek 2007. godine u masovnoj grobnici Rimski bunar na Gorancima kod Mostara pronađeni posmrtni ostaci desetorice ubijenih pripadnika Armije RBiH iz zgrade Vranica. Godinu kasnije na mostarskim Šehitlucima ukopani su Alija Čamo, Senad Ćehić, Dževad Čolić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava i Nazif Šarančić.
Iako je njihova dženaza, kakvu ne pamte Mostar i Hercegovina, njihovim najmilijim donijela neku vrstu olakšanja, ipak se višegodišnja agonija nastavlja.
Jer, kako nam je kazala Azra Penava, supruga ubijenog heroja Fahira, predstavnici Instituta za nestale osobe (INO) BiH porodicama su potvrdili da se među brojnim skeletnim ostacima koji se nalaze u Gradskoj mrtvačnici Sutina nalaze dijelovi koji pripadaju desetorici ukopanih članova komande, a koji su posthumno odlikovani „Zlatnim ljiljanom“.
– Teška je to bol. Neopisiva. Agonija. Davanje krvi od članova porodice, traganja za grobnicama, razgovori s dobronamjernima, ali i zlobnim ljudima, o svjedočenjima, ali i predstavljanja svega u javnosti, jer znate da vas cijelo vrijeme prate mediji, među kojima je i vaša kuća tako dosljedna. Vjerovatno ova godina će na neki način biti godina dokopa, s obzirom na to da tih deset tijela nije kompletno. Sada čekamo da Kantonalno tužilaštvo završi taj proces, da dokopamo… tako da ćemo ponovo proživjeti sve to – kazuje nam Penava.
Ne gube nadu
Međutim, ono što ove porodice naročito razdire jeste sudski proces koji se odugovlači skoro 15 godina. Tako je sredinom januara na Kantonalnom sudu u Mostaru na neodređeno vrijeme odgođena statusna konferencija protiv Mate Aničića, Ivana Škutora i Erharda Poznića, optuženih za ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima iz zgrade Vranica. Radi se o četvrtom, ponovljenom suđenju, nakon što je Vrhovni sud FBiH poništio treću oslobađajuću presudu!
Zanimljivo je i to da je prvooptuženi u ovom slučaju Željko Džidić u oktobru 2011. godine, uoči glavnog pretresa, pobjegao u Hrvatsku. Iako je za njim raspisana potjernica, on izmiče pravdi, mada se pouzdano zna da je u Makarskoj.
Ipak, Penava napominje da, uprkos silnim godinama traganja za istinom i satisfakcijom još od snimka HRT-a 1993. godine, porodice ne gube nadu i vjeru u pravosudni sistem.
Vjeru i nadu ne gubi ni Jadranka Husković, kojoj je ipak zajedno s porodicama heroja Hasana Balića i Šefika Pobrića najteže, jer za njima i njenim sinom Feđom, odnosno njihovim posmrtnim ostacima, još se traga.
Kako nam reče Husković, čiji je sin tog maja 1993. godine imao samo 21 godinu, najžalosnije je što za ove 22 godine niko među mostarskim Hrvatima nije našao za shodno da im da informaciju o stradanju njihovih najmilijih. Uz to, sudski proces je nešto što ove porodice dodatno unesrećuje.
– Žalosno je da se već 15 godina suđenje odugovlači i to zbog proceduralnih grešaka. Pa to je nevjerovatno. Valjda se može jednom pogriješiti, ali 14 godina… Rahmetli muž i ja smo i privatnim kanalima pokušavali doći do informacija preko visokopozicioniranih hrvatskih funkcionera, ali džaba. Onda, znate i sami, grad je brujao o tome da su neki svjedoci, ja to, zaista, ne znam, uzeli novac. Mnogi su, nažalost, promijenili iskaz, a ima ih i s nepoznatom adresom. To je smiješno – govori nam Husković.
Zgrada na grobnici!?
Husković napominje da su predstavnici INO-a, ne baš tako davno, imali informaciju da se u naselju Rudnik nalazi grobnica, u kojoj bi mogli biti i posmrtni ostaci trojice pripadnika iz Vranice.
– Kopalo se 12 metara u dubinu i došlo se do izlivenog betona, budući da je bila zima, prestali su, čekajući ljepše vrijeme. Međutim, tu je sada napravljena stambena zgrada. Kako i ko je to odobrio, ne znamo i zbog toga smo se žalili svim nadležnim institucijama u Sarajevu, ali odgovor nikada nismo dobili. Tražili smo izuzeće Suda u Mostaru. Rekli smo da to može biti bilo koji drugi grad, Čapljina, Sarajevo, Bihać, nebitno. Jer, izgleda da se ovdje sve svelo na onu kadija te tuži, kadija ti sudi! – kaže Husković.
Ukidanje presuda, mijenjanje tužioca i advokata
Još 1999. godine na preporuku Suda iz Haga, pod oznakom A, u Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona započela je istraga u slučaju „Vranica“, a godinu kasnije podignuta je optužnica protiv Džidića, Aničića, Škutora i Poznića. Godine 2001. oni su oslobođeni na Kantonalnom sudu, prisjeća se Penava. Mladen Jurišić bio je predsjednik Suda te Sudskog vijeća.
– On je, svojim ušima sam čula, bio vojni tužilac i tokom rata pravio spiskove za razmjenu ratnih zarobljenika između Armije i HVO-a. Prvu presudu Vrhovni sud je ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, a drugi put ponovo Sudskim vijećem predsjedava Jurišić i ponovo sve pada. Treći put opet isto, osim što je na čelu Sudskog vijeća Slavko Pavlović, ali je Jurišić i dalje predsjednik Suda. Danas je on glavni tužilac Tužilaštva HNK i imenuje tužioce i dodjeljuje im predmete. Inače, sve vrijeme na ovom slučaju se mijenjaju tužioci, od Ibre Bulića, Seada Đikića, Adisa Nuspahića, koji su danas državni tužioci, a prvo kročenje na Sud i rješavanje krivičnih djela ratnih zločina daje se gospođi Maji Čišić, koja je sada zadužena za predmet „Vranica“, koji razrađuje više od pola godine, dok, s druge strane, optuženima advokati otkazuju punomoć pa se sve tako razvlači – kaže Penava.
