Kao i drugi mještani i Elvis se bori na sve moguće načine da sebi i svojoj porodici osigura barem jedan obrok dnevno. U izbjeglički kamp u Putovićima je doselio 2000. godine, kada je njegovoj majci i njemu izgorjela kuća u kojoj su živjeli. Zbog 80-postotnog invaliditeta, završio je osnovnu i srednju specijalnu školu u Zenici, a danas se brine o svojim kozama koje su mu glavni izvor materijalne i finansijske pomoći.
“Ovu štalu sam napravio uz pomoć svog očuha, a o kozama se uglavnom brinem sam. Ovdje trenutno imamo sve ženske koze i ne prodajemo ih jer od njih imamo više koristi, a imamo i dva mala jarića koji su prave male maze”, kazao je Sadrija.
On je još dodao da od koza dobivaju mlijeko od kojeg prave i kozji sir. Međutim, iako mu je cijena dosta niža nego kod drugih prodavača, posao ne ide baš najbolje.
“Sir pravimo i za sebe kako bismo napravili neku pitu, a često odnesem i na pijacu da pokušam prodati. Litar kozjeg mlijeka prodajem po dvije do tri marke, ali rijetko ko toliko plati, samo bace jednu marku i kažu ‘eto dosta ti'”, dodao je Sadrija.
Elvis sa majkom i očuhom živi od jednokratne i socijalne pomoći, a novac zarade i od prodaje željeza. Njegov jedini problem oko brige o kozama je što mu je nestalo kukuruza, ali se nada da će i to ubrzo riješiti.
“Jedino mi je žao što nemam više kukuruza za koze, ali eto, nadam se da će uskoro doći ljepši dani da će se moći pokositi trava čime bi im mogao osigurati bar sijeno kako ne bi umrle od gladi”, zaključio je Sadrija.
Sadrija je, poštujući proceduru, više puta Gradu Zenica slao spisak ljudi kojima je potrebna pomoć u kampu Putovići, ali još uvijek nije dobio nikakav odgovor. U nadi da će doći ljepši dani, dok trava ne bude spremna za košenje, nastavlja se brinuti o svojim kozama i jarićima.
