Dobro se sjećam kako sam se osjećala prije dosta godina u noćnoj šetnji po amsterdamskom kvartu Red Light District, među izlozima s bogatom ponudom ženskog mesa. Bilo mi je jako tužno, možda sam staromodna i patetična, ali stvarno mi se plakalo nad tim polugolim ženskim figurama koje čekaju prolaznika da ih odabere, pa iza zagrnute zavjesice obavi snošaj u cijeni s dodatim iznosom za osiguranje, zdravstveno i penzijsko. Te su mi figure i te kućice – izlozi odisali beskrajnom tugom i dubokom metafizičkom prazninom, kakvu poznajem samo sa slika Edwarda Hoppera, i ni sa čim je drugim što sam ikad vidjela ne bih mogla uporediti. Ja znam vrlo dobro da je to civilizirana i uljuđena, u okvire pravne države uklopljena prostitucija; znam da su te žene tu svojom voljom i da je vjerojatno nisu žrtve trgovine ljudima (mada mi se ipak čini da je svaka žena koja mora prodavati svoje tijelo nepoznatom prolazniku sitna para u nekoj transakciji života čovjekom). Svejedno, taj osjećaj tuge i beskrajne praznine koji me natjerao da što prije pobjegnem iz navodnog raja slobode, Red Light Districta, donese mi da se stresem svaki put kad se toga prisjetim.
Zašto sam se sad opet toga sjetila – zato što su zbog izvjesne FB stranice koja objavljuje slike manje ili više obnaženih mladih djevojaka u privatnim pokušajima pornografskih photo sessiona rasplamsale mnoge rasprave u medijima i na društvenim mrežama o granicama slobode i slikama ženske seksualnosti, o sistemu vrijednosti u koji mlade djevojke danas na Balkanu urastaju, i naravno, o tome ko je za pad morala kriv(lji), promatarači i sakupljači erotiziranih fotografija ili autorice autoportreta.
Ne opredeljujući se za krivca u toj frtutmi, primijetila bih da se, kao i često kod nas, u ovom slučaju sukobljavaju dva dijametralno različita poretka: jedan je globalni svijet, u kome je seksualnost funkcija slike, performansa i oka posmatrača, a drugi – patrijarhalna retradicionalizacija u kojoj je ‘čistoća’ ženskog tijela prostor religijske i seosko – patrijarhalne dogme. Dakle, u istom prostoru i istom vremenu mlade djevojke vide potvrdu svojih ličnosti u manje ili više uspješnom imitiranju porno zvijezda i – najvažnije – afirmaciji promatrača u realnom i virtualnom svijetu, a, s druge strane, operiše se pojmovima kao što su ’obraz’ i ‘poštenje’, šiba se osudama tipa ’drolja’ i najozbiljnije se u klinikama plaćaju operacije rekonstrukcije himena. Čini mi se da je takvo stanje društva vrlo, vrlo šizofrenično.
Živimo u civilizaciji slika, spektakla i medijskog performansa. Ne mogu se iz nje izolirati, u stvari – neće uspjeti nikad izolirati svoje kćeri iz nje oni koji zamišljaju da će funkcija ženske seksualnosti u njihovoj familiji završiti na tome da komšije uvijek lijepo pričaju o njihovoj kćeri, nakon svadbe će na prozor istaći čaršav s kapima krvi kao zastavu obraza, a onda će što prije naroditi nekoliko potomaka i – to je to. Čak i ta njihova kćer živi u svijetu slika, u potpuno drugom tempo-ritmu piksela nego što to vjerojatno babo i mater mogu i predočiti i zov njenog stadnog instinktavuče je da traži afirmaciju stada tako što će se isprsiti, napućiti usnice, ili krenuti dalje u proizvodnju slika same sebe onakve kakav joj cijeli svijet spektakla oko nje svakog trenutka govori da vrijedna i omiljena žena mora biti.
Nije lako shvatiti taj novi svijet, slažem se. Pada mi na pamet kako sam bila iznenađena kad sam uočila da moj student na Erazmusu u Češkoj, momak iz daleke sjeverne zemlje, beskrajno talentiran i inteligentan (uostalom, odmah poslije diplome postao je dramaturg u tamošnjem nacionalnom teatru) gledajući za vrijeme predavanja konstantno u kompjuter stalno ima otvoren prozor sa porno filmom, i povremeno malo baci pogled na njega. Meni starinskoj je bilo neprijatno i nije mi bilo jasno kako se uporedo može koncentrirati na rad, na razgovor… Promjene mentalnosti i percepcije nekad nam je teško shvatiti, ali budemo li ih samo osuđivali, pa i proglašavali znakovima kraja propasti svijeta, ostat ćemo kao oni američki sektaši koji se voze u kočijama i ignoriraju postojanje električne energije.
Da se razumijemo: nipošto mi se ne sviđa masovno i globalno pretvaranje ženskog tijela u robu i svođenje žene isključivo na seksualni objekat. Jednako kao i prodaji malih djevojčica za udaju u arapskom svijetu, imam se potrebu suprotstaviti obavezujućem trendu ‘porno zvijezda možeš biti ti’. Ali moramo biti svjesni da je stvar složena, i da jeftino moraliziranje neće ništa promijeniti.
Sjetimo se otvorenog pisma koje je Sinnead O’Conor napisala porno pop zvijezdi Miley Cyrus, u kome ju je opomenula da muzička industrija igra ulogu njenog makroa. To pismo, i neka koja su slijedila, je bilo izvrsno, oduševili su stavovi Sinead, ali – nažalost – ne mislim da je postiglo cilj kod same adresatkinje. Jer ta gospođica je, nažalost, cijeli svoj život u rukama makroa industrije entertainmenta, bila je teen zvijezda Hana Montana i bojim se da je prejednostavno proglasiti je instrumentom u rukama zlih menadžera. Ona svoju porno pop karijeru vidi kao vlastitu kreaciju, ostvarenje i oslobođenje, bojim se. Možda bolja, a u svakom slučaju zabavnija, je bila reakcija Marine Abramović na namjeru Lady Gage da kroz njene radionice doživi neku vrstu duhovnog prosvetljenja, naravno uz adekvatan medijski šum i medijalni performans. Abramović je na taj cijeli cirkus pristala, da bi na kraju balade izjavila da se ona samo zezala, nikakvih duhovnih radionica tu nije bilo, jednostavno je, što bi se ono reklo ‘ispalila’ Lady Gagu. Humor je možda neki pokazatelj kako se prema stvari može odnositi. Jer porno pop kultura i svi grčeviti pokušaji djevojčica da je dosegnu, kao i svaki kič, pokušava da stvori dojam uzvišenosti i mrtvoozbiljnosti. Ako smo u stanju da ismijavamo njenu glupost, prazninu i taštinu, pravac iz kojih dolazi zdravi smijeh možda može biti onaj u kom se skrivaju takozvane prave vrijednosti.
