Govoreći o svrsi stvaranja čovjeka i njegovog prolaznog bivstvovanja na ovom svijetu, Uzvišeni Allah dž.š. u Kur’anu Časnom kaže: ‘’A ljude i džine sam stvorio samo zato da bi me (ispravno) obožavali!’’ (51, 56) Ovo stvaranje zarad ‘’ispravnog obožavanja’’ zahtjevalo je slanje čitave plejade Allahovih poslanika i vjerovjesnika koji su, nadahnuti Objavom, ljude podučavali propisima i pravilima Božanske vjere na Zemlji. Putem Objave i poslanja koje su u potpunosti poslanici dostavili ljudima, prenošena nam je i Božija volja, te nam je jasno razjašnjeno kako se i na koji način ispravno obožava naš Gospodar.
Nakon što nam je vjeru Svojim propisima usavršio i Svoje blagodati prema nama upotpunio, Allah Svemogući nam je ukazao i na bitnu činjenicu, a to je: Njegovo zadovoljstvo s tim da nam islam bude vjera koju su svi ljudi dužni slijediti do Sudnjega dana.
Ashabi Allahova Poslanika, njihovi tabi’ini, ali ni ostali muslimani koji su došli poslije njih, nisu imali nikakvu potrebu da uvode bilo kakve nove propise, običaje i vjerovanja, mimo onih spomenutih u Časnom Kur’anu i sunnetu plemenitog Poslanika, a.s.
Ipak, muslimani su to činili. Pored običaja koji vode vjerodostojno porijeklo od samog Allahovog Poslanika, te su kao takvi preporučeni i njegovim hadisima, postojalo je, i još uvijek postoji određen, nemali broj adeta (običaja) koje su muslimani, preuzimajući iste od kršćana, Jevreja i drugih, involvirali u svoju praksu. Čak šta više, mnogi muslimani određen broj tih štetnih i besmislenih navika i običaja, smatraju islamskim i za njih se, iz neznanja vjerovatno, zdušno i bore.
Jako je teško povjerovati da će nam meleci u narodu prisutno bacanje pšenice od strane mlade preko mladoženjine kuće, gatanje, zapisivanje, salijevanje strava, plakanje pored turbeta i obilježavanje sedmina i četeresnica, upisati u šerijatom prihvaćena i pohvalna (dobra) djela.
Ovdje pomenusmo samo neke, dočim ćemo u nastavku navedene postupke temeljitije pojasniti, te spomenuti i nekolicinu drugih naših (balkanskih) običaja i navika, ističući pohvalne, ali i one nepotrebne i nesvrsishodne, postojeće adete na našim balkanskim prostorima.
- Nazivanje selama uz išaret rukom, te dodavanje uzrečice: Merhaba. Ovaj običaj je u potpunosti sukladan sa islamskom tradicijom i svoje korijene veže za samog Resulullaha. U Sahihu Imama Buharije, ali i kod drugih, prenosi se mogućnost iskazivanja dobrodošlice uzrečicom Merhaba. Jedne prilike je Muhammed, a.s., svoju kćerku Fatimu, nakon selama, pozdravio sa uzrečicom: ‘’Merhaba, ja Fatima!’’ (Dobro mi došla, oFatima!). Ovo naše tradicijsko merhaba bliže je ovom hadiskom, negoli onom ‘’Meraba’’ koje svakodnevno čujemo u turskim serijama, što, po našim prevodiocima, odgovara uzrečici: ‘’Zdravo’’.
- Vjerovanje da je grijeh klanjati bez kape. Upotreba turbana ili kape poznat je običaj u muslimanskom svijetu isto kao i puštanje brade (za muškarce), te skraćivanje brkova. Međutim, ono što je potrebno naglasiti u ovom slučaju jeste ubjeđenje nekih naših ljudi da je ‘’grijeh klanjati bez kape’’. Nošenje kape nije uvjet namazu, te stoga i predvodnik (imam) i džematlije mogu klanjati bez kape. Sve ono što se prenosi kao ‘’hadis’’, a vezano je za propisanost turbana ili kape, apokrifno je i izmišljeno. O tome je svojevremeno u Glasniku pisao i uvaženi prof. Husein ef. Đozo.
- Gatanja, čvaranja, zapisi i strave. Ovi jako prisutni običaji na našim prostorima, nastajali su pod uticajima drugih naroda, kultura i religijskih ubjeđenja (kršćanstvo i hinduizam). U islamu su sva gatanja, proricanja sudbine, nejasni i zamršeni zapisi, te vjerovanja u nečiju moć mimo Allahove, zabranjeni. Muslimani vjeruju u sudbinu i iskreno se u svojim poslovima oslanjaju na svoga Gospodara, ne vjerujući ni u kakva loša predskazanja niti bilo kakva izmišljena lažna sujevjerja. Islam se u svojoj biti borio protiv svih vidova širka (višeboštva) i sujevjerja, što je jasno vidljivo u postupcima Muhammeda a.s. tokom čitave njegove misije. Međutim, šejtan je, pod plaštom nekog ‘’višnjeg stupa pobožnosti i produhovljenosti’’, uspješno prevario neke neuke pobožnjake koji su, u nekim krajevima svijeta, ali i kod nas na Balkanu, od vjere napravili cirkus. Pojavio se, u periodu komunizma, veliki broj onih koji su za sebe tvrdili da imaju ‘’posebne moći i znanja’’, te su ‘’čitajući ljudske sudbine iz Kur’ana’’ ‘’pomagali’’ ljudima. Ne samo da su te svoje eksperimente vršili nad ljudima, već ni hajvani nisu bili pošteđeni istog. Počesto mi naumpadne istinita priča iz mog komšiluka, koja se desila ne tako davno, kad je jedan Bošnjo poslao svog sina pijanca do jednog poznatog i ‘’učevnog hodže’’, kako bi mu ovaj ‘’zapisao kravi’’. Sin je, naravno, uzeo pare, i otišao u susjedno mjesto do prve kafane. Pio je cijeli dan dok nije potrošio očeve pare, te se negdje iza podne sjetio zašto ga je otac poslao iz sela. Da ocu njegovo cjelodnevno odsustvo od kuće ne bi bilo sumnjivo, sam je na nekom papiriću išvrljao nekoliko slova sličnih onim arapskim, umotao ih ‘’k’o hodža’’ u zapis i pravac kući. Babi je ‘’prenio’’ izmišljeni selam od hodže (kog nije ni očima vidio), da bi mu babo u isti mah rekao kako je hodžin zapis odmah ‘’djelovao’’ i da se to odmah ‘’poznalo na hajvančetu’’. Tragikomično, ali ipak istinito! Toliko o tim ‘’moćnim’’ vidovnjacima, numerolozima, nadrihodžama i slično. Ova kratka priča sve njih podvodi pod isto. Islam umjesto svega pomenutog preporučuje puno više zikra, abdesta, namaza i rukje (duhovnog liječenja Kur’anom)… Strave vode porijeklo iz vremena starih bogumila.
- Sedmine, četeresnice i paljenje svijeća na mezarjima i turbetima umrlih. Neki dan u jednoj islamskoj knjizi pročitah ‘’objašnjenje’’ jednog šejha (sam je sebe tako naslovio) u kojem muslimanima objašnjava važnost i simboliku sedmina, četeresnica i paljenja svijeća za umrle… Na jednom video klipu gledah drugog poznatog šejha, kako u svojoj džamiji vazi svojim džematlijama o novotarijama. Kad sam čuo da baš on pominje riječ ‘’novotarija’’ počeo sam se ibretiti, jer sam ga u nazad par godina lično slušao kako tvrdi da kod nas u Bosni nema nikakvih novotarija. Pomislih da je ‘’doš’o tobe’’ i u međuvremenu završio neki fakultet te se dodatno educirao na području ibadeta i fikha, međutim, bio sam u krivu. Naš šejh tvrdi i podučava svoje džematlije kako je ‘’novotarija praviti sedmine na osmi ili deveti dan po nečijem preseljenju na onaj svijet’’, te da je bid’at četeresnicu obilježavati (kako to, tvrdi on, neki čine) trideset osmi ili trideset deveti dan, već je treba obilježavati isključivo četrdeseti dan. Uzalud silni trud islamske uleme koja se bori protiv svih besmislenih običaja. Dok postoje ovakvi ljudi biće i loših običaja i loših navika. Pitah jednog da li je čitao u Takvima za 2010. godinu tekst o sedminama i četeresnicama, on se samo osmjehnu, pogleda me i bez uzbuđenja veli: ‘’Ja Takvim samo prodajem, uopće ga nikad i ne čitam’’. Dok je onih koji kupe znanje o vjeri iz nepostojećih i apokrifnih hadisa, imaćemo i ovakvih devijacija i odstupanja.
- Običaji akike. Zahvaljujući sahwi i sveopćem islamskom buđenju naše omladine i većeg dijela naših imama, sve je veći broj onih muslimana koji svojoj novorođenčadi uče akiku. Pod ovim pojmom, u širem smislu, podrazumijevam učenje ezana na desno uho djeteta, dijeljenje sadake, nadijevanje imena, klanje kurbana i dovu. Akika je lijep običaj i sunnet je Allahovog Poslanika, s.a.v.s. i njegovih ashaba. Učenje ezana na uho novorođenčetu spominje se i u staroj bosanskoj pjesmi ‘’Majka sina u ruži rodila’’:
‘’Majka sina u ruži rodila,
Ružica ga na list dočekala
Bilavilau listak povila,
Medna pčela medom zadojila,
Lastavica ezan izučila.’’
- Običaj nazivanja selama i učenja dove za umrle. Sve je više onih muslimana koje iz dana u dan možemo čuti i vidjeti kako prakticiraju ovaj sunnet i ovaj vjerom preporučen čin (običaj). Pod pojmom nazivanja selama i dove podrazumijevamo prakticiranje nekoliko poznatih hadisa o dovi i selamu za umrle. U jednom se od njih kaže kako je Vjerovjesnik, a.s. redovito podučavao ashabe da kada prođu pored muslimanskog mezarja kažu: ‘’Esselamu ‘alejkum ehled-dijari minel- mu’minine vel-muslimin. Inna inša ‘allahu bikum lelahikum. Es’elullahe lena ve lekumul-‘afijeh! Od Vjerovjesnika se također prenosi da je često viđan, posebice u periodu pred njegovo preseljenje na Ahiret, kako izlazi u obližnje mezarje i uči dove za umrle muslimane iz tog mezaristana. Nije imao običaj, niti Muhammed a.s. niti njegovi ashabi, da uče kur’anske sure pa da iste (javno ili pojedinačno) u vidu sevaba poklanjaju nekom svom umrlom. Taj običaj je uveden naknadno, i to u periodu tabi’ina, kad su neki upotrebljavajući analogiju došli do zaključka i pretpostavke da bi učenje Kur’ana možda moglo koristiti umrlima, analogno dovi, postu u sadaki. Uz učenje dove za oprost grijeha umrlima, u islamskoj tradiciji utemeljenoj na mišljenju sve islamske uleme, posebice se preporučuje i davanje sadake za naše umrle, te uvakufljavanje imetka i pravljenje hajir-česmi s nijjetom sevaba za nekog našeg merhuma. U našoj prošlosti bosanski muslimani su posebno prednjačili u pravljenju hajir-česmi koje možemo vidjeti diljem naše lijepe domovine.
- Običaji darivanja komšija, rodbine, te dječije ‘’bajram-banke’’. Ovi adeti u potpunosti su u skladu sa višestoljetnom islamskom tradicijom koju su baštinili muslimani svih kultoroloških podneblja, nebitno na kom kontinentu i u kom dijelu svijeta živjeli. Časni Kur’an i plemeniti sunnet Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. nedvojbeno nas upućuju na običaj darivanja, u islamskoj terminologiji poznatom kao hedija (dar, poklon).
8. Izgradnja visokih i skupocjenih nadgrobnih spomenika. Izgradnja visokih i skupocjenih nadgrobnih spomenika spada u nepotreban luksuz od koga nema koristi ni onaj ko to podiže niti onaj kome se podiže i gradi. Poslanik Muhammed, a.s. je upozoravao muslimane da se u izgledu svojih mezaristana ne povedu za kršćanima. Uprkos toj općepoznatoj naredbi, muslimani, posebice Turske i Balkana, posegnuli su za oponašanjem drugih naroda iz svog komšijskog okruženja. U oblasti dženaze, ukopa i postupaka vezanih za umrle, muslimani su sami sebi, po uzoru na nemuslimane, izmislili i uveli mnoštvo neislamskih običaja, o kojima smo birvaktile mogli čitati i u nekim putopisima Zuke Džumhura, te našeg uvaženog doktora Tarika Muftića.
Autor: Admir Iković, prof.
Akos.ba
