Težak je mjesec juli u Bosni, pretežak, za svakog normalnog i dobronamjernog čovjeka, a za preživjele članove porodica žrtava genocida nad Bošnjacima srednjeg Podrinja gotovo nepodnošljiv. Svake godine, još od 2003, u Potočarima kraj Srebrenice porodice ukopavaju na desetine svojih članova koji su svirepo ubijeni u najstrašnijem i najmasovnijem zločinu počinjenom nakon Drugog svjetskog rata. Do danas je u mezarju vječni smiraj našlo gotovo sedam hiljada ubijenih (za oko 1.500 njih i dalje se traga), čiji su dijelovi tijela pronalaženi u različitim masovnim grobnicama, međusobno kilometrima udaljenim. Nakon masovnih egzekucija, zlikovci su tijela ubijenih bacali u masovne grobnice, a potom grobnice prekopavali, a tijela premještali ne bi li kako prikrili zločin. Iza cijelog tog monstruoznog nedjela stajali su zločinački državni i paradržavni sistemi, političke, vojne i policijske strukture Republike Srpske i Srbije.
Nakon sistemskog ubijanja i prikrivanja zločina i zločinaca, na red je došlo strateško negiranje, ili u najmanju ruku relativiziranje genocida, praćeno stalnim umanjivanjem broja žrtava. Nijedna poslijeratna vlast, ni ona u Srbiji ni ona u Republici Srpskoj, odnosno njihovi političari i zvaničnici (osim časnih izuzetaka koji su toliko malobrojni da snažno potvrđuju pravilo) ne samo da nisu priznali da su srpski režimi iz devedesetih odgovorni za najstrašniji zločin genocida nad Bošnjacima nego su činili i danas čine sve da domaćoj i svjetskoj javnosti podmetnu priču o “zločinima na svim stranama”, uporno pokušavajući izjednačiti žrtvu i zločinca. A idu oni i dalje od negiranja, pa dvije decenije nakon izvršenog genocida obrazovnim ustanovama daju imena po monstrumima koji su genocid naredili, pokazujući na taj način da, zapravo, genocid slave. U srbijanskim medijima, i to u vrlo gledanim emisijama, gostuju ratni zločinci, a od nekih novinara mogu se čuti i bolesne tvrdnje kako Bošnjaci “donesu mrtva tela u Srebrenicu ko zna odakle…”
Iskrenog pokajanja nema i, ako je suditi prema onome što srpski političari s obje strane Drine danas govore, zadugo ga neće ni biti. Naprotiv, državne i entitetske aparature nastavljaju negirati prava Bošnjaka gdje god mogu, a apetite prema Bosni i Hercegovini ispoljavaju otvoreno.
S druge strane, neki novinari i političari Bošnjaci u javnost plasiraju gotovo istu mantru o “svim žrtvama” i “zločincima na svim stranama”. Vjerujemo da to čine iz humanističkih pobuda i želje da “rata više ne bude”, ali ne smijemo zaboraviti da nam se takvo banaliziranje može obiti o glavu, nama ili našoj djeci. Ne budu li barem Bošnjaci nazivali stvari pravim imenom, to bi i za istinu o genocidu i za njih kao narod moglo biti pogubno.
Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu. A mogli bi razumjeti tako upravo zbog toga što se u tim komparacijama kao žrtve genocida u Jasenovcu nigdje ne spominju Bošnjaci, iako ih je prema dosadašnjim istraživanjima u tom logoru smrti ubijeno oko hiljadu i po, a taj bi broj mogao biti znatno veći budući da su se mnogi Bošnjaci tog vremena izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati.
Jasenovac se može i treba porediti sa Srebrenicom kao mjesto masovnog ubijanja nedužnih ljudi, ali među njima postoje i bitne razlike. Prije svega, bošnjački narod nad kojim su devedesetih godina počinjeni brojni masovni zločini širom BiH ni na koji način nije odgovoran za genocid izvršen u Jasenovcu i drugim nacističkim logorima smrti. Naprotiv, Bošnjaci su i tada bili žrtve, bez ikakve krivice. Zato je poređenje Srebrenice, u kojoj su pobijeni Bošnjaci, s Jasenovcem kao simbolom stradanja samo Srba, a ne i Bošnjaka, besmisleno i po istinu veoma štetno.
Ne smijemo zaboraviti ni to da su se nacije u čije ime su Jevreji, Srbi, Romi, Bošnjaci, Hrvati i drugi narodi tokom Drugog svjetskog rata ubijani davno distancirale od zločina i nedvosmisleno ih osudili, bez pokušaja relativiziranja i revidiranja historijskih činjenica. Državne ideologije koje su tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća osmišljavale koncentracione logore i ubijanje nedužnog stanovništva po rasnoj, etničkoj i ideološkoj osnovi propale su i nalaze se na smetljištu povijesti, od Trećeg rajha do NDH.
Međutim, politička i ideološka matrica koja i danas preovladava u Srbiji i Republici Srpskoj nije bitno drugačija u odnosu na onu koja je osmišljavala masovna ubistva i naređivala prekopavanja masovnih grobnica, a sami izvršioci i danas se slobodno šetaju po mjestima stratišta, a neki od njih rade važne državne poslove. Dok Bošnjaci pričaju o pomirenju i oprostu, niko od srpskih zvaničnika oprost nije ni zatražio, niti im to pada napamet, a oni koji se vrate na mjesta s kojih su protjerani često bivaju izloženi najgorim oblicima diskriminacije.
Zato nam neprekidno, a u julu posebno, iz godine u godinu, umjesto što smišljamo historijske parabole, i sebe i svijet valja podsjećati i upozoravati na ono šta su krivci, režimi, organizatori i izvršioci genocida i masovnih zločina iza sebe ostavili, ne bi li se kako ispravila kosmička bosanska nepravda.
