Ne mogu ja, zaboga, neprodani kruh navečer, kad zatvorim pekaru, staviti u vreću i baciti ga u smeće, to bi me boljelo više od ičeg, kaže Qenaj. On pozdravlja ukidanje PDV-a na doniranu hranu.
On je dobri duh svoga kvarta, grada, ali i Ponos Hrvatske, dobitnik tog priznanja za 2009. godinu, kad ga je inspekcija u nekoliko navrata zbog doniranja kruha siromašnima kaznila sa po 30.000 kuna. Ukupno je, jer od dijeljenja neprodanog kruha navečer nije želio odustati, državi platio tristo tisuća kuna kazne! Zbog tog je troška ovaj otac četvero djece bio prisiljen na godinu dana iznajmiti pekarnicu dok se financijski ne oporavi, zaposliti se na drugom poslu, plaćati veliki danak za svoju dobrotu. Danas opet radi u svojoj pekari, priča nam uvijek nasmijani 48-godišnji Azgan, koji kruh siromašnima dijeli ukupno 18 godina, a nije prestajao ni nakon svih kazni koje je platio.
– Ne mogu ja, zaboga, neprodani kruh navečer, kad zatvorim pekaru, staviti u vreću i baciti ga u smeće, to bi me boljelo više od ičeg! Svakog mi dana dolazi od 12 do 17 obitelji, sirotinja koja zna da na moj kruh može svakodnevno računati. To su uglavnom uvijek iste obitelji, ali dolaze i novi, nek’ dolaze – kaže Qenaj, sretan što se napokon ukida plaćanje PDV-a na doniranu hranu. Kako kaže, on je uvijek plaćao državi porez na svaki svoj proizvod pa tako i na kruh koji mu ostaje neprodan, i poklanja ga navečer sirotinji.
– Kazne nikome ne čine dobro, osim državi koja od njih živi. Ali zato sad državu, jer ukida PDV na doniranje, pohvaljujem. Drago mi je, ne zbog sebe, nego zbog sirotinje do čijeg će stola sada dolaziti, nadam se, više hrane. Ljude koji doniraju treba nagraditi, a ne kažnjavati – napominje pekar kojem, kako nam priznaje, ni do dan danas nije zapravo jasno zašto je on sve te puste kazne platio. »Jer, plaćao sam PDV i na podijeljeni kruh, kao da sam ga prodao, plaćam ga i danas. Vjerujte mi, ja zaista ne znam kakve su to kazne bile, i zašto zapravo, ali od doniranja nikad nisam odustao«, ističe.
Predivna filozofija
Roditelji su ga, zaključuje, davno naučili da je grijeh bacati hranu, i to je jedino čega se on slijepo drži. Njegova je filozofija krajnje jednostavna, a predivna: »Kad sam primijetio da neki ljudi oko mene gladuju, nisam razmišljao, podijelio sam s njima ono što sam u njihovu, a i svom gradu proizvodio – kruh!«. Pomaže ljudima, priznaje nam na jedvite jade, i na druge načine, ali ne želi otkriti kome, i kako. Njegov topli kruh i večeras u »Romaji« čeka one koji ga sami ne mogu kupiti. On ga sigurno neće baciti.
