U Bosni i Hercegovini euroskepticizma nema kao važne političke činjenice, a famozni put ka EU je jedino što ovdašnje etnije drži zajedno.
Zastave su nacionalni simboli, fenomeni kojima je pripisano neko društveno i kulturalno značenje koje svi članovi zajednice razumiju i u vezi s kojim se, načelno, slažu. Obično se odnose na prošlost zasnovanu na istorijskim činjenicama ili, pak, modifikovanu ugradnjom mitova u historijski narativ, te tako upućuju na višestoljetno zajedništvo svih pripadnika zajednice.
U dosta slučajeva zastavom se želi naglasiti i zajedničko porijeklo pripadnika zajednice bazirano na nekom mitu.
U BiH je sasvim suprotno. Razjedinjene etnije, svaka na svom komadu bh. prostora, nemaju zajedničkih identifikacijskih orijentira u prošlosti. Stvari koje bi mogle poslužiti kao takve se najčešće negiraju te svaka etnija smatra ekskluzivno ili u najvećoj mjeri svojim ono što pripada i drugima. No, kad je evropska budućnost u pitanju, koja je zajednička, tu konsenzus, kakav-takav, postoji.
Otud u BiH euroskepticizma nema kao važne političke činjenice. Famozni put ka EU je jedino što ovdašnje etnije drži zajedno, a njihov razlaz je avantura s najvjerovatnije kobnim posljedicama po sve. I, naravno, samoj Evropskoj uniji ne bi odgovarao jer izbjeglice nisu isplative koliko tržišni i energetski prostor ustrojen po mjeri bogatih i moćnih. Jeftinu radnu snagu dobija svakako zbog nedostatka posla u BiH.
S jedne strane, može se reći da je dobro što ima bar nešto što BiH drži skupa, makar to bila apstrakcija kakva je budućnost u nečemu što se počelo raspadati. S druge strane, takva budućnost zabrinjava koliko i najteže epizode ovdašnje prošlosti.
Nacionalistički euroskepticizam
Otud bi euroskepticizam bio ljekovit, ali ne svaki. On, naravno, nije homogena pojava i ne javlja se samo unutar jedne ideologije. Onaj koji se ovdje ponekad desi, ali brzo splasne, zasnovan je na nacionalizmu. Poziva se na gubitak etničkog i/ili vjerskog identiteta skupine u čije ime govori unutar višenacionalne zajednice kakva je EU.
No, taj nacionalistički euroskepticizam je ovdje, sve su prilike, savladan. Nacionalni lideri, poput, recimo, Dragana Čovića čak i svoj imidž grade na eurointegracijama. Čović je tako 9. decembra 2016. nagrađen titulom Najeuropljanin BiH. Nagradila ga je Delegacija Evropskog pokreta u BiH. Nije propitivan stvarni značaj nagrade ni kredibilitet organizacije koja je dodjeljuje, tim bolje po Čovića.
Prilikom nedavne posjete Federice Mogherini Sarajevu i njenog sastanka s bh. političkim zvaničnicima, čak je i Milorad Dodik iskazao bezrezervnu opredijeljenost za EU integracije.
Što se bošnjačkih nacionalnih lidera tiče, oni euroskepticizam povremeno upotrebljavaju kao svoju političku agendu. To su oni slučajevi kad treba amortizirati kritiku na vlastiti račun. Takav je primjer, recimo, odbijanje zahtjeva za reviziju presude izrečene Srbiji 2007. godine pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Tad se želi istaći vjerski identitarni moment Bošnjaka kao muslimana, prema kojima EU ima drugačiji aršin u odnosu na kršćane.
No, ne treba dugo čekati da takve optužbe splasnu i da se krivica za vlastite neuspjehe jednostavno prešuti ili joj se težište premjesti na nekog drugog.
Dakle, diskurs ovdašnjih nacionalizama i diskurs EU integracija su kompatibilni. Do te mjere da EU zvaničnici i bh. političari koriste iste sintagme pa čak i iste rečenice. Već spomenuta Federica Mogherini prilikom posjete Sarajevu je rekla kako je BiH napravila izuzetan napredak na putu ka EU ali da to građani još ne osjete. To isto ponavljaju i ovdašnji nacionalni lideri. Svima je zajednička i floskula kako ulazak u EU nema alternativu.
Svaki nedostatak alternative predstavlja ustvari fatalizam, u ovom slučaju politički. Fatalizam je poguban po politiku. Politika je obesmišljenja ako ne može da stvara alternativu. Otud on rezultuje pomirenošću sa sudbinom kod najznačajnijih političkih aktera demokratski društava – birača. Ako politika ne nudi alternativna rješenja, onda su birači antipolitični, što se u BiH može prepoznati po broju apstinenata ali i onih koji svjesno poništavaju svoje glasačke listiće. I postoje oni koji glasaju za iste, gotovo vječite pobjednike bh. izbora, nacionaliste, iz različitih razloga ali svaki od njih je podebljan još i njihovim navodnim uspjehom na putu ka obećanoj evropskoj budućnosti.
Guske u magli
I tu se otvara prostor za euroskepticizam koji može biti progresivan. On se može formirati kroz odgovore na nekoliko pitanja.
Prvo je – kako to da negirajući, zanemarujući i politički prezirući nadnacionalnu prošlost saglasno idemo u nadnacionalnu budućnost? Tu mislim prije svega na iskustvo jugoslavija, ali i specifično bh. iskustvo koje je unutar i kraljevine i SFRJ bilo najinterkulturalnije. Ne samo da su nacionalizmi među najodgovornijima za raspad Jugoslavije, već i za bespovratno uništenje interkulturalnosti ovdašnjeg društva – prepletenosti različitih etničkih i vjerskih kultura bez stroge razgraničenosti životnog prostora bilo koje od njih.
Osim uništenja modela interkulturalnosti i svođenja multikulturalnosti na njene tragove, što su vrijednosti koje EU naglašava kao pozitivne, u dvadeset godina mirnodopske vladavine nacionalizama nikakav progres nije zabilježen ni na drugim poljima, od obrazovanja do ekonomije. Naprotiv, na svim listama, izuzev kad su neki sportovi u pitanju, BiH je na svjetskom i evropskom začelju.
Otud proizilazi drugo pitanje – kako to da EU kao partnere na evropskom putu BiH može prihvatiti ovdašnje lidere? I ne samo prihvatiti već i hvaliti njihov rad na pridruživanju. Treća stvar je insistiranje na transparentnosti procesa pridruživanja. Šta konkretno znače pređeni „koraci“? – da se i sam poslužim floskulativnom metaforikom „puta“. Zašto građani konstantno ne mogu osjetiti to kretanje?
Euroskepticizam koji bi se temeljio na takvim propitivanjima i istraživanjima ne bi nužno bio protiv EU niti bi se razvio u eurofobiju. Niti bi nužno smatrao boljim učešće u nekim drugim nadnacionalnim organizacijama i savezima. Sigurno bi, međutim, isključio neargumentovani eurooptimizam.
Alternativa može postojati i ako ostane isti cilj. Ona se može ogledati i u alternativnim putevima do njega. Pogotovo se to čini važnim u vremenu kad se potencira okretanje od prošlosti ka budućnosti. Dokaz da takvog okretanja nema je upravo u nedostatku političke artikulacije ovog pitanja. Po svojoj denotaciji ali i dužini tavorenja u opoziciji stranke s lijevim predznakom su najpozvanije da se time bave. To što se ne bave, razlog je više za prozivke na njihov račun kako su lažna ljevica.
Sadašnji put je srljanje gusaka u magli. Faktor sreće u ishodu političkih srljanja u odnosu na srljanja gusaka neuporedivo više ide u korist ovih drugih, tako da se, nažalost, ne možemo na njega osloniti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
