Otkad je postao karizmatik, a to je bilo nakon što je posjetio bosanskog karizmatika fra Ivu Pavića prije malo više od godine dana, čudno se ponaša: okuplja ljude sa svih strana na molitve u crkvu prilikom čega plješću i glasno pjevaju, zamjera iznajmljivačima da turisti slušaju sotonsku glazbu, nosi svakog tjedna Presveto oko crkve i polaže ruke na ljude, zvonjavom s kampanela tjera munje i gromove…
Vrhunac je bio kad je mještanima preporučio da na ulazna vrata s vanjske strane objese križeve jer Sotona lunja selom. Ne znamo što se događa – uznemireno nas je nazvalo nekoliko mještana Lokve Rogoznice, uz molbu da ostanu anonimni jer se po staroj tradiciji – u popa ne dira niti mu se zamira…
Nekolicina njih s kojima smo razgovarali iznijela nam je otprilike istu priču koja ih u najmanju ruku plaši, zbunjuje i ljuti – kako je Nečastivi baš od svih mjesta odabrao baš njihovo, tko su ljudi koji pune njihovu župnu crkvu i zbog čega je njihov župnik “infiša” u natprirodne pojave, prenosi slobodnadalmacija.hr
– Nitko nema hrabrosti istupiti, no svi će vam anonimno ispričati isto. Svećenik koji je godinama s nama prilično se promijenio. Uredno obavlja svoje dužnosti, šta je je, ali u crkvu dolaze ljudi nad kojima moli sa svojim “suradnicima”, a onda se iznutra čuju krikovi. Stariji mještani počeli su nedjeljom ići u druge župe na misu, na znaju što se zbiva, a pristižu nam strani ljudi sa svih strana. Na koncu je u župnu kuću doselio četvero psihičkih bolesnika, koji su tamo na “terapiji”, a mi smo čuli da prestaju piti tablete i zabrinuti smo za te ljude – ispričala nam je gospođa iz Lokve Rogoznice, koja također više ne ide u župnu crkvu na misu.
A don Ivan Babić (53) služi u Lokvi Rogoznici, Marušićima, Mimicama i Pisku dvadeset godina kao župnik oko tisuću duša, koliko ih zimi ondje živi, a značajno je pridonio obnovi svih mjesnih i grobljanske crkve, te župne kuće.
Dosad se, kažu vjernici, nije bavio egzorcizmom ni toliko pričao o utjecaju đavla kao zadnje godine.
Vele, ne vjeruju da će razgovarati s novinarima, posebice jer se u medijima spominjao u negativnom kontekstu prošle godine kad je dijelio letke učenicima omiške srednje škole u kojoj predaje vjeronauk s pozivom da se opredijele “za” uoči referenduma o zabrani istospolnih brakova, a obrušio se i na promociju knjige o Miljenku Smoji u Pisku, nazivajući promotore “pljuvačima po hrvatskoj državi”.
Ipak, dočekao nas je sasvim srdačan, pristajući na razgovor o svim pitanjima koja muče njegove vjernike. Ha, i to, gle slučaja, s urednikom one knjige o Smoji.
– Ne znam zbog čega su vjernici zabrinuti, jedno od osnovnih zaduženja kršćanskog svećenika je da moli. I ja samo molim, ništa više od toga.
Obavljate li egzorcizme? Imate li biskupovo ovlaštenje za njih?
– Ne, egzorcizme ne izvodim, jer, kao što ste napomenuli, za svaki obred egzorcizma potrebna je nadbiskupova dozvola. Istina je da sam je u jednom slučaju i tražio, ali nadbiskup me uputio da i dalje samo molim, nije mi uručio dozvolu. On zna najbolje i poslušan sam mu.
A zastrašujući zvukovi koji dopiru iz crkve?
– Oni ne potječu od egzorcizma. Znate, ponekad ljudi koji imaju problema duševne i duhovne prirode burno reagiraju na svaku, pa i najkraću molitvu. Bila je riječ o tome. I ništa tu ne izlazi iz redovitog poslanja svećenika. On moli za ljude koji zatraže duhovnu pomoć. Smijemo li ih odbiti?
U čemu se onda sastoji duhovna pomoć koju prakticirate?
– U duhovnom razgovoru, ispovijedi, molitvama, pobožnostima, molitvi krunice, klanjanju pred Presvetim. Ništa neuobičajeno, samo možda djelujemo intenzivnije…
Imate li karizmatsku skupinu, jeste li vi karizmatik?
– Nemam karizmatsku skupinu, ali točno je da ljudi dolaze sa šireg područja i mole s nama. A jesam li karizmatik, ne znam, ja držim kako ničim ne iskačem iz svećeničkog poslanja i poslušnosti Crkvi. Ako od svega toga bude plodova, ljudi će ih vidjeti i bit će im drago.
Zbog čega su onda mještani preplašeni?
– Ne bi trebali biti.
Je li Sotona u Lokvi Rogoznici? Tako ste im rekli…
– Ne, samo zlobnici mogu to zaključiti iz mojih riječi. Ali moraju poznavati i crkveni nauk, onda bi znali da Sotona djeluje u svijetu, posvuda, pa tako i ovdje.
Manje ih dolazi na nedjeljnu misu?
– Dođite u bilo koju nedjelju i vidjet ćete da je crkva puna.
Možda ne mještana?
– Naši vjernici dolaze kao i uvijek dosad.
Pozvali ste u svoju kuću četvero psihičkih bolesnika, to je prilično neuobičajeno?
– Jest, to je novina, nazvao bih to pastoralom psihičkih bolesnika. Te bolesne ljude društvo odbacuje, a tablete kojima ih trpaju ne dovode do izlječenja, dapače, mogu im jako naštetiti. Radim s njima, vodimo duhovne razgovore, prihvaćam ih u njihovu ljudskom dostojanstvu, molimo… I vidljivo je poboljšanje, djevojka koja nije izlazila iz kreveta ni razgovarala, nakon četiri tjedna funkcionira kao sasvim druga osoba. Pitajte nju, uostalom. Ponavljam, ako ne bude plodova, odustat ću od ovog projekta.
Don Ivan odijeva svećeničku košulju i sprema se u crkvu Velike Gospe, vani je zvizdan, rano ljetno popodne i neuobičajeno je vidjeti ljude u to doba da dolaze u crkvu na molitvu. Na parkiralištu ga očekuje nekoliko gospođa s djecom, a on nam pokazuje rokovnik s potpuno ispunjenom satnicom. Tu su redovite mise za sva četiri mjesta i brojni upisani za duhovni razgovor i molitvu. Vodi nas u obnovljenu crkvu, klekne i pomoli se za djelatnike “Slobodne”. Ajde, barem netko…
Vraćamo se pred kuću gdje sjede njegovi štićenici. Djevojka nam kaže kako je uz don Ivanovo duhovno vodstvo našla mir i osjeća se dobro, a lijekove pije samo navečer. Momak se nadovezuje:
– Pio sam brdo tableta, a sada samo minimalno. Don Ivan nam pomaže, uvijek je tu kad ga trebamo za razgovor, možemo biti sretni što smo ga pronašli.
