Franjo Filipović (57) iz Ljubije kod Prijedora, sa neobičnim darom i tri kokošija jajeta godišnje otkrije preko 500 izvora vode, odnosno bunara.
Kao rudar radi već 36 godina, a njegov “posao” pronalaženja izvora vode traje mnogo duže. Naime, njegov dar otkriven je prije pola vijeka, kada je kao sedmogodišnji dječak komšijama pomogao da pronađu mjesto na kojem su iskopali bunar i pronašli vodu.
“Nadarila me priroda, nešto imam posebno u odnosu na druge ljude. Hoću da pomažem narodu kroz vodu, voda je potrebna i bez vode nema života”, kaže Filipović.
U Ljubiji, u kojoj je i odrastao, ekipi Anadolu Agency (AA) pokazao je i objasnio kako pronalazi vodu. Za to mu je potrebno da obilježi jedno od tri jajeta, koja drži u vertikalnom položaju. Držeći gornje i donje jaje, srednje – obilježeno linijom pridržava vrhovima prstiju. Kada nađe vodu srednje jaje počinje da se okreće oko svoje ose, a Franjo Filipović zahvaljujući liniji kojom je označio jaje broji koliko puta se okrenulo. Na taj način otkriva na kojoj dubini se nalazi voda, jer jedan krug koji napravi jaje označava jedan metar.
“Ima mnogo pronalazača voda, ljudi rade rašljama, viskom, satom, ima dosta metoda, ali najpouzdanije je kokošije jaje. Najosjetljivije je na vodu, samo mora čovjek imati taj jedan dio energije. Moraju jaja biti zdrava, ne smiju biti ispod kvočke, ne smiju biti oštećena, ne smiju biti puno u frižideru, da su hladna”, priča on i dodaje da ne smiju biti starija od šest, sedam dana.
Nije mu se kaže nikada desilo da ga jaje prevari. S druge strane dešavalo se da na pojedinim terenima vode nema, pa domaćinima kaže da se ne troše uzalud i ne kopaju bunare, jer ne mogu pronaći vodu. Kad nađe vodenu žilu može mu se desiti da dođe do odstupanja pri određivanju dubine, najviše za dva metra, ali samo ako je u pitanju veća nadmorska visina.
Od svoje sedme godine pomaže onima koji žele da si iskopaju bunar, a od tada osim mnogih gradova u Bosni i Hercegovini, obišao je i mnogo zemalja, Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, te Njemačku. Na pitanje koliko je izvora pronašao nasmijao se i rekao da ne pamti te podatke, “statistiku” je prestao voditi oko dvadesete godine, ali godišnji prosjek prelazi 500 izvora. Najviše ga veseli kada nekome pomogne da nađe vodu, jer to mnogo znači onima koji mu se obrate pa ga smatraju i članom porodice.
“Voda je sve traženija i sve je manje pitke vode u svijetu, energent bez kog se ne može. Više radim iz humanih razloga i ljudi kad budu zadovoljni sa vodom, nešto daju, ja i ne tražim, budu zahvalni, samo nemam auto, pa me moraju odvesti i dovesti”, kaže Filipović.
Ide gdje ga zovu, a nikome se ne nudi. Trudi se da svima izađe u susret, ali pri tome ne zanemaruje svoje poslovne obaveze. Obzirom da je muzičar, često ga oni kojima pronađe vodu na slavljima nagovaraju i da zasvira.
Siguran je da niko u BiH ne traži vodu na ovaj način. Za druge zemlje ne zna, ali siguran je da i ako “neko pokušava da ga kopira nema šanse da uspije jer nema taj vid energije”.
“Moraju jaja biti zdrava i mora čovjek biti zdrav”, napominje on.
Dnevno ne smije tražiti više od deset bunara jer u takvim situacijama dva dana kasnije ne može da vrati izgubljenu energiju.
Objašnjavajući kako je otkrio svoj talenat ispričao je da je kao sedmogodišnjak krenuo da maćehi donese jaja iz gnijezda. Za to vrijeme ljudi su u komšijskom dvorištu iskopali i zatrpali pet bunara ne uspjevajući da pronađu vodu.
“Ja sam naišao i našalio se sa njima kao dijete. Osjetio sam da su se jaja u ruci dok ih sam nosio sa gnijezda počela komešati u rukama i osjetio sam neku jezu. Rekao sam kopajte čike ovdje, ovdje mora biti voda”, prisjetio se on.
Poslušali su ga i pronašli vodu, a od tada se Franjo Filipović počeo baviti traženjem vode, kao i kopanjem i čišćenjem bunara za šta kaže da je jedan od najopasnijih poslova na svijetu zbog mogućnosti gušenja.
“Moraš imati odgovorne ljude iznad sebe da te paze jer za dvije minute ako te nisu izvadili na zrak ugljen monoksid ili metan te uguši”, dodao je on i dodao da kopanje i čišćenje sada uglavnom rade mašine što je mnogo sigurnije.
