Treba, vele, odvojiti sport od politike.
Tako znači. Zato što ste sport odvojili od politike, sportiste ste obukli u dresove sa nacionalnim grbom. Zato vam sportske priredbe počinju nacionalnom himnom. Zato se iznad vaših stadiona vije državna zastava. Zato sportiste, kada osvoje titule, primaju vaši predsjednici i premijeri. Zato sportisti, kada ostare, postaju ministri. Zato vaši političari ponavljaju kako su “sportisti najuspješniji ambasadori naše zemlje”.
Kao i gotovo svaka druga “mudra misao” koja odzvanja javnim prostorom, ni ova ne govori ništa. Gdje je šuplje, tu odzvanja. “Sport treba odvojiti od politike” je u rangu napopularnijih dubokoumnih iskaza. Recimo: “Važno je da se o problemima razgovara” (ako ne želiš riješiti problem, formiraj parlamentarnu komisiju koja će se tim problemom baviti).
‘Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti’
Recimo: “Politički dijalog se vodi u parlamentu” (moguće, ali se taj dijalog priprema u kabinetima tajkuna, gdje se vrši podjela uloga i pišu replike koje će pripadnici političke klase izgovarati – uzgred, u izvornoj demokratiji politika se vodila na agori, dakle na trgu, dakle na ulici).
Ili: “Demokratija nije savršen, ali je najmanje loš politički sistem” (“ovo sad vam nije savršeno, ali vam je bolje nego u Titin vakat – sjećate li se kako su vam oni branili da idete u crkvu u džamiju?”). Ili, recimo: “Jačanje vladavine prava znači jačanje evropskih vrijednosti” (jašta – niko u povijesti Evrope o drugome nije razmišljao, osim o vladavini prava).
Ako postoji rečenica koja sažima sve uzlete evropske umjetnosti, ako postoji rečenica u koju staju i Hagia Sophia i Ajfelov toranj, i Mikelanđelov David i Rodenov Mislilac, i crteži u Altamiri i Van Gog, i Antigona i Uliks; ako postoji jedna misao u koju staju mileniji evropske misli, od predsokratovaca do Hajdegera, Deride i Agambena, onda je to “treba poštovati zakon”. Doduše, Antigona zapravo kaže kako ima stvari prečih i starijih od zakona, ali hajde sad…).
Odnosno, kako bi rekao Grunf, jedan od nepriznatih evropskih mislilaca: “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”.
Čime je objašnjena bit sporta, ali i politike.
Komšiji jeste crkla krava
Elem… Politiku su uspješno odvojili od politike, no od sporta još uvijek nisu. Jer sve, a naročito sport, ima veze sa politikom. Osim same politike, koja veze ima jedno sa parama.
Tako da je, hoću vam reći, sve samo ne čudo to što je na fudbalskoj utakmici Crne Gore i Kosova u Podgorici, najmanje bitan bio fudbal.
Ono bitno nije organizovano ni u Podgorici ni u Prištini, nego u Beogradu. Srbija je te večeri poražena i ponižena u Lavovu, ali je uspjela poniziti Crnu Goru u Podgorici. Čestitam, uspjeli ste – komšiji jeste crkla krava.
Pred samu utakmicu, selektor fudbalskog tima Crne Gore saopštio je da svoj tim neće voditi protiv Kosova. Dva igrača, koja nastupaju za Crvenu zvezdu, odbili su da igraju.
Navodno su igrati htjeli, i selektor selektovati, ali su iz Srbije dobili prilično uvjerljive prijetnje koje su im pomogle da razumiju da oni ipak ne priznaju Kosovo, koje je inače – Srbija. To su ispričali novinarima u Podgorici.
Evo 100 eura na sto da će u Beogradu pričati drugo – da razlog njihovom netreniranju/neigranju nisu nikakve prijetnje iz Srbije, nego autentični patriotizam.
Čas iz čojstva i junaštva
U Crnoj Gori se, kao što je opštepoznato, ne umire od posla. Nije vam ovo Japan. Ova se zemlja, za razliku od kapitalizma, nije razvila iz protestantske radne etike.
No, čak i za zemlju u kojoj se održavaju takmičenja u ležanju, trener koji svoj tim napušta na dan utakmice nesvakidašnji je primjer odsustva radne etike. Selektor je, odlučio da kad prima platu bude profesionalac, a da kad treba odraditi ono za šta si plaćen, bude srpski patriota.
Nije reprezentacija Crne Gore FC Barcelona. Ideja je bila da nacionalni tim pojača strancima. Uspjelo je to sa legendarnim Fatosom Bećirajem, koji je potomcima Njegoša i Marka Miljanova održao čas iz čojstva, a i junaštva. Iako sa Kosova, igrao je za Crnu Goru protiv Kosova, čak je bio kapiten Crne Gore na utakmici protiv njegove rodne zemlje. Jer Bećiraj očito drži do riječi i za riječ ga možeš držati. A neke, eto, ne možeš ni za rep.
Tako je neslavno završio pokušaj Fudbalskog saveza Crne Gore da nacionalni tim struktuira kao multinacionalnu kompaniju.
Jer sve, rekosmo, ima veze sa politikom. A naročito multinacionalne kompanije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
