Obično se vjeruje da savremenici ne mogu da shvate do kraja suštinu zbivanja kojima su svedoci. Tome odmaže što se sve savremene pojave posmatraju u zavisnosti od svoje ideološke pozicije, ne shvatajući da nesreće u istoriji nijesu poštedjele nikoga, ni one koje su se suprotstavljali nadolazećem zlu, ni one koji su ga podržavali. „Ako još izdaleka prepoznamo zlo koje se razvija (što umije samo mudar čovek), ono se može brzo izliječiti. No, ako ga nijesmo prepoznali pa dozvolimo da uzme takvog maha da ga već svako može prepoznati, lijeka više nema.“ (N. Makijaveli).
Vrlo često se dešava da su holivudski kreatori „sedme umjetnosti“ u svojim djelima obrađivali, neki bi rekli prizvali, velike prirodne kataklizme ili terorističke događaje sa velikim razmjerama razaranja i velikim brojem mrtvih. Zlobnici bi rekli da su čak davali ideje mnogim lunaticima sa ubilačkim namjerama, čiji se broj neumitno uvećava svakim danom. Među takvim kataklizmičnim filmova jedan broj se bavi pokušajima ruskih novobogataša sa gansterskim pedigreom, ili porijeklom iz KGB-ovskog podzemlja, da od Rusije naprave prijetnju svjetskom miru i ostvare fantazije većine Rusa o imperijalnoj Rusiji kao najvećoj sili svijeta. U filmskoj fikciji pozitivci uvijek pobjeđuju i namjere kriminalnih novobogataša, ili bivših KGB-ovaca, o zloupotrebi velikog ruskog nuklearnog arsenala osujećuju se u posljednjem trenutku. Nada da će ta vrsta filmova ostati u domenu fikcije i priključiti se masi onih koji se bave invazijama vanzemaljaca kao da postaje sve neizvjesnija.
Nedaleko od spoljnotrgovinske firme u Ulici kneza Miloša, u kojoj sam radio do prije 25 godina, nalazila se mala piljara. Dešavalo se, kad bi dolazile brojne delegacije iz ondašnjeg SSSR-a, da u ponekoj od njih bude onih koji bi pustili po koju suzu, naročito ženski dio, vidjevši da u tako maloj piljari ima svega i svačega: banana, ananasa, pomorandži, kivija, limuna… Te suze su bile posljedica ogromnog novca koji je tadašnji SSSR izdvajao za vojsku i naoružanje kako bi bio vodeća svjetska, militarna sila. Gledajući obrasce kojima se danas zaglupljuje stanovništvo Rusije čini mi se da neće biti daleko dan kada će im opet biti servirana priča kako im nije dostupno mnogo toga jer je Rusiji potrebno da razvija svoje oružane snage radi odbrane Rusije i njenih interesa. Kuda ide Putinova Rusija na najbolji način govori vijest sa portala Sputnjik od 20. maja ove godine pod naslovom – „Junarmija“: Rusija dobija najmlađe vojnike. U podnaslovu teksta piše: „Ministarstvo odbrane Rusije odlučilo je da oživi praksu iz sovjetske ere i pokrene pokret mladih vojnika ‘Junarmiju’ u okviru kojeg će školarci učiti da sklapaju puške, prolaze vojne obuke, izučavaju vojnu strategiju i istoriju, da se uče disciplini, odgovornosti i moralnim vrednostima, da razvijaju patriotski duh i jačaju nacionalno jedinstvo“. Divno! Još više raduje komentar ispod slike na kojoj su vojni kamioni sa bojevim glavama: „Putin rusku armiju pretvorio u smrtonosnu borbenu silu“. Ko se ne bi radovao „smrtonosnoj borbenoj sili“?
Lorens Brit u svojoj osporavanoj studiji, objavljenoj u proleće 2003. godine, nabraja upozoravajuće pojave u društvu koje mogu biti korisne za prepoznavanje onog Makijavelijevog zla sa početka:
Snažan i kontinualan nacionalizam;
Prezir prema priznavanju i omalovažavanje ljudskih prava;
Identifikovanje neprijatelja koji su predstavljeni kao razlog za ujedinjenje;
Militarizacija i vojna nadmoć;
Odnos prema ženama i LGBT populaciji;
Kontrola masmedija;
Opsjednutost nacionalnom bezbjednošću i zloupotreba bezbjednosnih agencija;
Zaštićena korporativna moć, odnosno članovi ekonomske elite su povezani sa političkom elitom kako bi se osigurala kontinuiranost uzajamnih interesa;
Privatni život pod kontrolom, radnička klasa marginalizovana;
Intelektualne i akademske slobode se smatraju subverzivnim za nacionalnu sigurnost i patriotsku svijest;
Opsjednutost zločinom i kaznom, odnosno opsesija drakonskim kaznama za kriminalce i „izdajnike“, veličanje policije, širenje straha i mržnje prema “kriminalcima” i “izdajnicima”, čime režim dobija veću političku moć;
Široko uspostavljeni kronizam i korupcija, u kojima uvijek upravljaju grupice prijatelja i saradnika koji jedni druge postavljaju na rukovodeće pozicije, koriste moć i autoritet kako bi svoje prijatelje štitili od odgovornosti. Nacionalni resursi, blago ili finansije se dodjeljuju pa čak i otvoreno bivaju pokradeni od strane funkcionera vlasti,
Izborno lažiranje i prevare.
Studija je osporavana zato što Brit ove principe vezuje za pojavu ili nagovještaj fašizma, i on ih je, kako tvrdi, uočio proučavajući fašističke zemlje u prošlosti i neke režime u Latinskoj Americi. Iako se možda može osporiti u tom smislu, njegova studija zasigurno tretira karakteristike svih nedemokratskih, opasnih po opšti mir, društava. Navodim njegovu studiju iz prostog razloga jer u njoj prepoznajem mnoge elemente koji „krase“ putinovsku Rusiju. Naravno, uvijek postoje primjeri koji se u potpunosti ne uklapaju u pobrojane opise, ali je pretežna podudarnost upozoravajuća kad se radi o zemlji ogromne vojne moći. Poznato je da se u zemljama koje krase Britove karakteristike ne silazi sa vlasti bez velikih potresa i dobrovoljno.
Jedna od najpoznatijih ruskih modernih spisateljica, Ljudmila Ulicki, opisuje svoju domovinu sljedećim riječima: “Danas je moja država zaratila protiv kulture, vrijednosti humanizma, slobode ličnosti i ideje o pravima čoveka… Moja država boluje od agresivnog neznalaštva, nacionalizma i imperijalne manije više vrijednosti”. Deputati Dume, televizijski komentatori i mnogi iz sfere politike, kulture, medija i nauke su otkrili postojanje osobene „ruske kulture“ koja je oštro suprotstavljena evropskoj “bezduhovnosti”. Nesporno je da ruska kultura doista postoji i da je ona svjetskoj kulturnoj baštini ostavila zaista velika muzička, pjesnička i književna djela. No problem je u tome što je ruska kultura postala velika tek pošto je Rusija postala jedna od evropskih zemalja. Svejedno, u otporu zapadu je pronađena tako potrebna poluga za nacionalnu i patriotsku homogenizaciju protiv „imperije zla“, koja ima jedini interes da „obori Rusiju na koljena“, opljačka njene resurse, zatomi pravoslavlje i unizi ideju panslovenstva. U međuvremenu se svi ogromni prirodni resursi eksploatišu i rastaču od male grupe ljudi, okupljenih ili povezanih uzajamnim vezama sa novim imperatorom Rusije. Na jednoj strani imamo širenje patriotizma i nacionalnu homogenizaciju sa spremnošću na žrtve radi „jake Rusije“, na drugoj strani nevjerovatan luksuz, ogromne zamkove sa stotinama soba, ergele, privatne džambo-džetove, luksuzne jahte, uživanje u skupocjenim restoranima u kojima flaša pića košta kao mjesečna plata dobro plaćenog ruskog radnika. Mihail Pavlovič Šiškin, ruski pisac, laureat tri glavne ruske književne nagrade, povukao se iz predstavljanja Rusije na jednom velikom međunarodnom književnom događaju, sajmu Book Expo America, jer ne želi da bude glas „zemlje gdje je vlast prigrabio korumpirani, kriminalni režim i gdje državu čini piramida lopova “.
Činjenica da se prirodni resursi Rusije nemilice eksploatišu i na njihovoj eksploataciji stvara iluzija o veličini i snazi dovešće do teškog otrežnjenja njihovim iscrpljivanjem ili pronalaženjem alternativnih izvora goriva i energije. Rusija ne koristi svoj potencijal u prirodnom bogatstvu da bi razvijala sve grane privrede, već kao rasipni nasljednik, uživa u trošenju onoga što joj je neko drugi podario, onoga što je stekla ne svojim trudom. Poreski sistem Rusije je tako struktuiran da prihodi od nafte čine 65 do 70 % budžeta. Sankcije, koje su Rusiji uvele EU, SAD, Australija i Kanada zbog ogoljene agresije na Ukrajinu i otvorene vojne pomoći u oružju i ljudstvu pobunjenicima u Donbasu, ukrajinskoj oblasti koja se graniči sa Rusijom, onemogućile su ruskoj industriji pozajmice sa Zapada i uvoz tehnologija za energetski sektor. “Pad cijena nafte i strože sankcije stigli su kasno u 2014. tako da su počeli da utiču na ekonomiju u poslednjem kvartalu 2014; posledice će verovatno biti dublje ove godine i 2016.”, navodi se u izveštaju Svjetske banke. Ruska privreda je u dubokoj krizi, inflacija je dostigla 25 %, potrošnja je pala za 10 %, rublja je gotovo prepolovljena. Domaća javna i privatna potrošnja, investicije i dalje dramatično opadaju, što sveukupno realno obara bruto društveni proizvod za 9 %. Bez obzira na sve to Vladimir Putin i dalje uživa veliku podršku građana. Vjerovatno će i on vremenom biti manje omiljen, ali to sigurno neće uticati na promjenu njegove politike. Naprotiv, za očekivati je da će se pojačati pritisak na opoziciju i sve kritičke glasove. To takođe znači da će izbori biti još neslobodniji, a mogući su i politički motivisani procesi protiv čelnika opozicije kakvih je bilo i do sada.
Postavlja se pitanje kako je jedna autoritarna, nedemokratska, populistička vlast mogla postati simbol raznim antiglobalistima, ljevičarskim pozerima i mnogim samozvanim borcima za slobodu i ljudska prava? Odgovor se nalazi u ideološkom otporu politici Sjedinjenih država i onome što one simbolički predstavljaju u svijetu. Činjenica da su Sjedinjene države, nakon pada Berlinskog zida, dugo bile jedina super sila i da je u takvom unipolarnom svijetu došlo do nekih veoma spornih po posljedicama vojnih intervencija, posebno u mandatu američkog predsjednika Džordža Buša juniora, stvorilo je ogromni animozitet prema SAD i NATO paktu. Konjuktura na tržištu nafte i zemnog gasa omogućila je nekadašnjem KGB-ovcu, Vladimiru Putinu, koji je na vrlo misteriozan način, svojstven zemljama iz sive zone, zamjenio kontroverznog Borisa Jeljcina na mjestu predsjednika Rusije, amnestirajući ga u potpunosti, da podigne rusku privredu i vrati Rusiji izgubljeni oreol super sile. Poput lošeg holivudskog filma, jedan antiheroj, sa izgledom koji bi teško u drugim okolnostima očarao bilo koga, postaje simbol otpora „zapadnom imperijalizmu“ u antiglobalističko-ljevičarskim krugovima i simbol borbe protiv civilizacijskih vrijednosti slobodnog svijeta kod desničarskih ekstremista. U unutrašnjoj upotrebi u Rusiji Putin postaje oličenje povratka sjaja imperiji nekadašnjeg SSSR-a. Otuda i ambicije Vladimira Putina da pokuša da vrati dio „izgubljenih teritorija“ koristeći rusku populaciju koja je raseljavana po drugim republikama u doba SSSR-a, sa ciljem njegove rusifikacije. Dobar primjer toga je Krim koji je nasilno raseljavan po Sibiru i udaljenim krajevima i naseljavan ruskim pomorskim oficirima i njihovim porodicama. Nešto o sudbini krimskih Tatara smo saznali iz pobjedničke pjesme na Evroviziji 2016. godine. I kad je u pitanju industrijska oblast Donbasa, koju je Putin pokušao putem ruskih pobunjenika, po principu „slobodne volje“ na Krimu, odvojiti od Ukrajine, prema ruskom Imperial popisu iz 1897. godine, etnički Ukrajinci su činili 52,4% stanovništva regije, dok su etnički Rusi činili 28,7%. Etnički Grci, Nijemci, Jevreji i Tatari su imali značajnu prisutnost u Donbasu, posebno u Mariopoljskoj oblasti, gdje su činili 36,7% stanovništva. Danas je situacija izmjenjena i ona se pokušava koristiti kao pravo Rusa u drugim državama da „slobodno odlučuju“ o svojoj budućnosti. Propaganda u medijima, obrazovanju i politici krivotvori i prošlost i sadašnjost. Gradi se, krajnjim populizmom i medijskim kičem, uz veliko učešće Ruske crkve, kult Vladimira Putina, stvarajući od njega natčovjeka. Sve to stvara preduslove za nepredvidljive reakcije Putina i izazov u kojoj mjeri je sposoban da izbjegne udar popularnosti i moći u glavu.
Imali smo prilike da budemo svjedoci neprimjerenog pritiska Putina i Rusije na suvereno pravo države Crne Gore da odlučuje o svom učlanjenju u NATO savez. Putin je već pokušao da uskrati pravo ukrajinskom narodu da odlučuje o svojoj budućnosti, praveći od Ukrajine taoca ruskih interesa, tako da mu pritisak na Crnu Goru nije prvjenac. Neviđeni je bezobrazluk uskraćivanje suverenog prava zemljama da odlučuju o svojoj sudbini i nametanje ruskih interesa kao vrhovnog principa u ponašanju svih zemalja koje nijesu dio NATO odbrambenog saveza. To je u suprotnosti sa svim međunarodnim poveljama i civilizacijskim normama. Putin na velika vrata vraća politiku SSSR-a koji je na goloj sili i represiji održavao sferu uticaja van svojih granica. Rusija se ne nameće drugim zemljama svojim dostignućima, perspektivom za bolji život, demokratijom i privlaćnošću, već golom silom, prijetnjama, ekonomskim ucjenama i podzemnim djelovanjem. U Crnoj Gori su našli izvođače sa političke deponije i religijske zlehudosti. Umjesto materijalne i ekonomske pomoći Srbiji se daje podrška u suprotstavljanju zapadnim integracijama i kalkulativnom podrškom ostanku Kosova unutar Srbije. Vladimir Putin se ne libi da srpskom premijeru daje smjernice u sastavu vlade. Javno, kao da je to najnormalnija stvar. No to je samo produžetak ponašanja koje smo već vidjeli u ponašanju prema jednom ženskom ministru u vladi Srbije i onemogućavanju promjene „najpoželjnijeg neženje“ u Srbiji sa čela Srbijagasa. Nastavak slijedi…
