Nezgodno ubacivanje Nèrmīna Jamaka – opisuje potez ovog fudbalera u nogometnom “vječitom derbiju” gradskih rivala “Sarajeva” i “Željezničara” protekle nedilje na sarajevskoj Grbavici komentator na bosanskoj državnoj televiziji, Igor Kristić. Spomenuti detalj sa utakmice upao je u oči i zaparao uho gledaocima više po neobičnom (neautentičnom) izgovoru imena ovoga nogometaša, nego po bravuroznosti samog poteza. Ovo bošnjačko ime orijentalnog porijekla i nije baš često u nomenklaturi bošnjačkih imena, ali je u posljednje vrijeme postalo frekventno u javnom diskursu prvenstveno što ga nose dvije istaknute javne ličnosti: premijer Federacije, Nermin Nikšić, i ministar MUP-a Kantona Sarajevo, Nermin Pećanac. Perzijsko ime Nerīmān, u značenju “junak, hrabar”, priuzeto je (pobošnjeno) iz perzijskog u bosanski jezik u obliku Nèrmīn, koje u svim zavisnim padežima ima akcenat Nermína, a ne Nèrmīna, kako ga je upotrijebio komentator.
Kod àmidžē Idríza
Nije ovo ni prvi ni jedini slučaj nepravilne upotrebe bošnjačkih imena orijentalnog porijekla. Mnogo drastičniji primjer desio se na imenu Ìdrīz prilikom rada na filmu “Kod amidže Idriza”, koji je snimio Pjer Žalica i potom reklamne kampanje za njegovu promociju. Ovo ime upotrebljavano je u filmu u genitivnom akcenatskom obliku Ȉdrīza (ili Ìdrīza), a ne izvorno Idríza, prema nominativu Ìdrīz (< ar. Idrȋs : Asir). Mediskom presijom i frekventnošću svakodnevne upotrebe u bosansko uho instaliran je nebosanski oblik ovog imena. Da su autori filma i medijski promotori, ali i domaći mediji, pogledali intervju Mufida Memije sa vrhunskim bosanskim slikarom-grafičarom Mersadom Berberom prije pet godina, primijetili bi da je Berber upotrijebio pravilan izvorni oblik ovog imena kada je nabrajao neke filmove kao ilustraciju svoga stava da je recentna bosanska kinematografija ima svjetske reference. Rekao je baš kako treba: Kod àmidžē Idríza. Tako je u filmu i oko filma pušćen u opticaj nebosanski oblik jednog tradicionalno bosanskog imena orijentalnog porijekla i ono je otišlo u medijsku eksploataciju a da niko u bosanskim medijima nije dovodio u pitanje njegovu izgovornu (akcenatsku) vjerodostojnost. Ako su autori filma, možda nesvjesno, imputirali u bošnjačku tradiciju nešto što joj ne pripada i ako su falsifikovali izgovor imena, neki sumnjičavi gledalac će se upitati jesu li autentični i duh i atmosfera prikazani u filmu. Iako nije izvorna bosanska riječ, nego orijentalizam, posvojena je u bosanski jezik prema modelu zajedničkih imenica tipa: vòdīč – vodíča (< vodîr); vòjnīk – vojníka (< vojnîk); rùdār – rudára, nòsač – nosáča, koje u zavisnim padežima imaju dugouzlazni akcenat na mjestu starog neprenesenog akcenata na drugom slogu. U bosanskom jeziku još uvijek postoje brojne posvojenice općeg značenja iz orijentalnih jezika ovoga tipa, npr. ibrik, miraz, hadis, avaz i sl. Kod Bošnjaka, osobito u privatnoj komunikaciji, veoma su frekventne i imaju dosljedno navedeni bosanski akcenat u zavisnim padežima: ibríka, miráza, hadísa, aváza. I orijentalizam amidža je veoma frekventan. U razgovornom jeziku kod Bošnjaka podpuno je potisnuo slavenski sinonim stric, ali ne i u novoosnovanim “bošnjačkim” medijima. Kada je jedan od likova u kontroverznoj humorističkoj seriji FTV “Lud, zbunjen, normalan”, čitajući “Dnevni avaz”, naišao na riječ stric, retorički se zapitao: Šta ono dođe stric? i sam odgovorio: Aha – amidža! U susjednim jezicima, hrvatskom i srpskom, riječi tipa miraz počele su se akcenatski izjednačavati sa riječima koje na prvom slogu imaju oštri karadžićevski kratki silazni akcenat tipa mȅsār – mȅsāra i to se reflektovalo i na ovo ime u naslovu tretiranog filma. U hrvatskoj jezičkoj praksi redovno je, npr. mȉraza , umjesto bosanskog miráza (: mìrāz). U domicilnom jeziku, persijskom, je dugi slog i tako je posvojen u bosanskom. Ali i od jedne bosanske filologinje sa naučnom titulom, Naile Valjevac, porijeklom iz Gacka, a životom u visočkom kraju, zabilježio sam čak taj nebosanski akcenat u izrazu: u Àvāzu, umjesto bosanskog oblika: u Avázu (< àvāz)! Zato nije začudno ako jedna bivša radio-novinarka, Borka Rudić, kaže: …u Àvāzu… iz Àvāza…, jer je rečena filologinja bila svojevremeno lektor na radiju, zajedno sa potonjim Karadžićevim ministrom Veliborom Ostojićem. Kako su javljali neki ratni mediji, taj ministar je sa zemljakom Vojislavom Maksimovićem u rodnoj im Foči, u zločinačkoj obijesti, igrao nogometa odsječenim glavama Bošnjaka premda je normalnom umu težko povjerovati u toliku monstruoznost ovih zločinaca. U narodnim govorima u visočkom kraju i drugim područjima srednje Bosne i Krajine još i danas bi se od starijih ljudi iz naroda mogli čuti čak i nepreneseni akcenti, primjerice kako je Nezîr bio najbolji kopâč koji okopâvā kukuruze u Moštru ili da bi se ponekad napio vodê iz vodíra dok bi nakosio trāvê. Nasuprot nekima koji vještački dijele i polariziraju bosanski jezik na zapadni i istočni, takav akcenat je uobičajen i na Drini. Tako jedan postariji Srebreničanin kaže: “Podržâvām Fátu…” Poput Rudićke u predhodnom primjeru još jedna radijska novinarka, Radmila Sesar, falsifikovala je, čak, antroponim, ime žene o kojoj je pravila reportažu, kada je svoju sagovornicu Abìdu (kratki uzlazni akcenat na drugom slogu ‘ì’) u reportaži prikrstila u Ȁbidu (kratki silazni akcenat na prvom slogu ‘Ȁ’) i za Abìdinu priču dobila nagrade na radijskim festivalima u Istanbulu i Iranu. A koliko je za nosioca imena važan njegov izgovor svjedoči i jedan posve neobičan slučaj. Jedna naturalizovana Sarajka, rodom iz Plane kod Bileće, bi se uvrijedila ako bi je neko nazvao Hasìba, i odazvala bi se izključivo ako bi je neko zovnuo Hȁsiba. I ovi primjeri opravdavaju moje nastojanje prilikom izrade Institutskog Rječniku da se u prvi službeni standardni riječnik bosanskog jezika, koji prvi put izrađuju sami Bosanci, unesu najfrekventnija uobičajena (akcentovana) orijentalna imena kod Bošnjaka, kao i najvažniji bosanski toponimi, ali to srpskohrvatski urednik i cenzor, Uložanin I. Čedić, uz savjetodavnu logistiku Gačanke N. Valjevac, nije dozvolio.
Akcenatska alternacija
Pored Nermina i Idriza, pogrešno se upotrebljavaju i druga orijentalna imena Bošnjaka toga tipa iako su njihovi nosioci obćepoznati, kao što su: Dževad, Nedžad, Džemal, Derviš itd. Već odavno nastala je akcenatska alternacija kod imena tipa Dževad: Džȅvād – Džȅvāda (herc.) i Džèvād – Dževáda (bos.). Na tu akcenatsku dvostrukost u svome imenu upozorio jedan poznati bosanski intelektualac i književnik, relevantan u europskim relacijama, rodom Duvnjak, po imenu Dževad Karahasan, gostujući u jednoj kasnovečernjoj emisiji BHT, navodeći da prihvaća oba izgovora, ali da je Džèvād – Dževáda stariji i u skladu sa tradicijom pa mu je draži. Zabilježio sam da ovakav izvorni akcenatski oblik ovoga imena upotrebljava još jedan književnik, Bajruzin Hajro Planjac, kao promotor knjige Dževada Kučukalića “Vjenčanje u Kijevu”. Planjac je široj javnosti u BiH i regiji poznat i kao utemeljitelj i mecena godišnje nagrade za najbolju zbirku poezije u Bosni i Hercegovini, ali i kao utemeljitelj i vlastnik prestižne izdavačke i štamparske kuće „Planjax“ u Bobarama kod Tešnja. Takav akcenat zabilježio sam i od pjesnika i docenta književnohistorijskih nauka na sarajevskom Filozofskom fakultetu, Sanjina Kodrića, koji je na Sarajevskim filološkim susretima 2010. godine govorio o Dervíšu Sušiću. I u imenu Nedžad zabilježen je ovaj bosanski akcenat od profesorice sa istog fakulteta, Hasnije Muratagić Tuna, prilikom promocije romana “Vječnik” Nedžada Ibrišimovića: Roman Nedžáda… Takav oblik toga imena: Nedžáda upotrijebit će i slikar i kritičar Boško Kućanski, povodom otvaranja izložbe skulptura Nedžada Ibrišimovića u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Da taj akcenat i dalje živi u narodu potvrđuju i slijedeći zabilježeni primjeri. Pozdravio bi svoje sinove Ajdína i Nedžáda, kaže jedan Zeničanin, dobitnik na bingu. A ožalošćena majka šehida iz Prijedora, Fatima Fazlić, kaže: Pored Nedžáda… U jednoj emisiji povodom pogibije nekadašnjeg predsjednika SIV-a Džemala Bijedića, njegov srodnik Buri Bijedić, upotrijebit će pravilan oblik imena: Džemála, dok će jedan reporter iz Srebrenice javiti: Nusret je krenuo na dženazu bratu Džèmālu. Pravilan bosanski oblik ovoga imena upotrijebio je i poznati Gradačanlija, Husnija Kamberović, direktor Instituta za historiju u Sarajevu Povodom, govoreći o Džemálu Bijediću povodom godišnjice njegove misteriozne pogibije, a novinarka Sanela Sojtarić i voditelj Vlado Marić govorili su o Džȅmālu. Bosanski akcenat normalno funkcionira kod onih novinara koji se drže izvornih govora i tradicije, kao što je dopisnik FTV iz Bihaća, Esad Budimlić, koji pravilno izgovara imena Rèfīk – Refíka i Èdīn, Edína. Sve ovo govori da novinari ne poznaju dovoljno Bosnu, posebno bošnjačku tradiciju, ali i da su nedovoljno profesionalno educirani i posvećeni, jer bi inače provjeravali i naučili ove činjenice, što sve upućije da i ne drže mnogo do toga i da to ne smatraju važnim. Ne bih želio ni pomisliti da kod nekih novinara ima svjesnog podcjenjivanja i ignorisanja drugog i drugačijeg.
Posebno je primjetno nametanje i medijsko forsiranje Karadžićevog istočnohercegovačkog izgovora prezimena Pašalić za njegove bosanske nosioce, kao Pȁšalīć, umjesto bosanskog Pašàlīć. To se dešava kada se govori o čuvenom bosanskom glumcu, rahm. Safetu Pašaliću, potom je to bio slučaj povodom tragedije generala ARBiH, rahm. Arifa Pašalića, zatim povodom citiranja ex-gradonačelnika Zenice Zakira Pašalića i ex-sekretara Vlade ZDK, Nihada Pašalića, te medijska halabuka oko bivšeg sportskog novinara i direktora nogometnih selekcija u NSBiH Ahmeta Pašalića. Osim Ahmeta, sve ostale Pašaliće lično poznajem ili sam poznavao pa pouzdano znam da se prezivaju Pašàlīć. Tim povodom iztičem jedan višestruko zanimljiv i indikativan medijski slučaj. U emisiji povodom 45. godišnjice Radio-Gradačca 2010. godine voditeljica Radija Federacije je uzpostavila kontakt sa novinarom Radio-Gradačca, Dževadom Pašalićem, i odmah na početku, u maniru pravog novinarskog profesionalca, pita gostujućeg kolegu kako se izgovara njegovo ime i prezime: Pašàlīć ili Pȁšalīć; Džèvād ili Džȅvād. Kod nas u Gradačcu se kaže: Pȁšalić i Džèvād i malo otegnuto – kaže gradačački novinar, sa kratkosilaznim akcentom na ‘a’ i bez neizostavne dužine na ‘i’ u prezimenu. Do tada je federalna voditeljica upotrebljavala bosanski oblik Pašàlīć, ali čim je njen sagovornik rekao kako se izgovara njegovo prezime, počela ga je, opet u maniru pravog profesionalca, oslovljavati kako je on rekao, ali sa obaveznom dužinom na ‘i’, jer je nastala je sažimanjem dvahu ‘i’ i jednim polu’i’, tj. ‘j’ od oblika Pašalijić (< paša+Alija). Svugdje se patronimi i antroponimi te etnici i ktetici izgovaraju onako kako ih njihovi nosioci izgovaraju. Međutim, novinar iz Gradačca nije rekao kako on izgovara svoje prezime, nego je rekao “kod nas u Gradačcu”. Možda on izgovara tako svoje prezime, ali se u Gradačcu tako ne izgovara, nego ima tradicionalni bosanski oblik Pašàlīć, što se može vrlo lahko provjeriti na relativno malom reprezentativnom uzorku. Gradačački novinar je tako nepotrebno i neprofesionalno falsifikovao činjenice iako ga to niko nije pitao. Ime Dževad akcentirao je bosanski i ono je u svakoj varijanti “otegnuto” Džèvād – Dževáda, samo što je gradačački novinar, koji se očito ne razumije u akcente, vjerovatno mislio na dugouzlazni genitivni akcenat toga imena Dževáda. Za razliku od Gradačanlije Dževáda i Duvnjáka Dževáda, jedan novostasali sportski komentator će upotrijebiti novi oblik: Sve će biti u redu sa Dùvnjākom, umjesto izvornog bosanskog oblika sa Duvnjákom. Učestvujući 2007. godine na okruglom stolu na jubilarnom, 35. “Slovu Gorčina” u Solcu, posvećenom 90. godišnjici rođenja Maka Dizdara i 75. godišnjice rođenja Alije Isakovića, primijetio sam da samo sudionici porijeklom iz Stolca upotrebljavaju izvorni akcenat u zavisnim padežima prezimena ove dvojice velikana bosanskog jezika i bosanskog duha: Dizdára i Isákovića. A ovakav akcenatski tip zabilježio sam prošle godine i od izvornog govornika Ahmeta Balića, čuvenog travničkog pčelara, koji se, kaže, rodio u Golèšu, prilikom izgovora zavičajnog oronima Komar: Polahko, kud si pohitio, nije Švabo na Komáru!
Bošnjačko ime Nermin, kojim zarobljeni otac, izbezumljen i paraliziran samrtnim strahom, doziva sina da dođe pod kamu “vamo kod Srba”, postalo je od toga 11. jula 1995. godine planetarno poznato po ovoj kataklizmatičnoj sceni kao neočekivanom rimejku neke antičke tragedije i kao takvo će ostati neizbrisivo urezano u svijesti svih Bošnjaka dokle je svijeta i vijeka, ali i svih ljudi na zemaljskoj kugli, jer je ova jezovita scena, zabilježena audio-vizuelnom tehnologijom modernog doba, učas obišla svijet. Toga dana na očigled cijelog svijeta pobunjenička paravojska bosanskih Srba u tada najmlađoj europskoj nezavisnoj državi, Republici Bosni i Hercegovini, punopravnoj članici UN, pod sponzorstvom vlasti u Beogradu, ušla je nakon granatiranja u nezaštićeni istočnobosanski grad Srebrenicu, kao zaštićenu zonu UN, i zarobila deset hiljada ili koju tisuću više, nenaoružanih Bošnjaka i tokom narednih dana ih kao zarobljenike sve pobila uz prešutnu (i iznuđenu) saglasnost zaštitnih snaga UN, stacioniranih u tom gradu. Komandant te zločinačke vojske sada odgovara pred Hažkim tribunalom za genocid. Svijet je obišla i slika kako taj komandant nadmoćno tješi unezvijerenog dječaka na čelu nepregledne mase žena i djece da se nikome ništa neće desiti, licemjerno mu darujući čokoladu i starateljski plješčući dlanom po obrazu.
Zlehudi babo dozvao je zlosretnog sina Nermína u smrt i obadvojici su im sdrobljene kosti pronađene u masovnim grobnicama, ali nije dozvao Bošnjake pameti. Zato je dvadesetak godina kasnije babin sin pozvao u goste novoustoličenog vladara baš te zemlje koja je od najviše svjetske pravne instance proglašena odgovornom za genocid nad Bošnjacima, da bi mu se poklonio zato što će on u znak pravoslavnog milosrđa obećane arabske investicije priko svoje zemlje usmjeriti u Bosnu. Zato ga ovaj neće pitati za genocid (i spominjati obnovu tužbe), izvinjenje i kajanje, jer je onaj još ranije tokom diplomatske pripreme terena za dolazak poručio priko “bošnjačkog avaza” da “u Srbiji danas ne postoji mržnja prema Bošnjacima”. I to je, biva, dovoljno. To govore već dva stoljeća i čine deset genocida. Možda u ova težka i smutna vremena ne bi trebalo obraćati pažnju na riječi onih zlobnika koji se užasavaju ovakve naše bezumne politike morbidnog grljenja sa neprijateljem i koji u tome vide krajnje egoistične razloge: mogući povrat privatne imovine nakon progona predaka iz Biograda polovicom predprošlog stoljeća, a sa državom i narodom šta bude!
Da bivši vojvoda i budući bosanski musafir na baksuzni dan (utorak) i datum (13.) ima imalo stida i ljudskog dostojanstva, prve rečenice koje bi izgovorio, zbog historijske težine zločina i nužnosti života jednih pored drugih, znajući da nismo isti, da nikad nismo ni bili isti i da nikad nećemo biti isti, bile bi: Komšije Bošnjaci, počinili smo neoprostivo zlo prema vama i zato vas ne molimo da nam oprostite, jer za zlodjelo genocida nema oprosta, nego vam nudimo častnu riječ izvinjenja i kajanja i molimo da nam se ne svetite. Učinjenu grešku nećemo ponoviti, a štetu ćemo pravedno namiriti. Želimo od sele do vika da živimo kao susjedi bez mržnje i u miru. Ali ne! Genocidna svijest, koja se uztrajno održava i stoljećima gaji u okrilju SPC, tako je drastično eruptirala u zvjerskom ubistvu osamdesetogodišnjeg bošnjačkog povratnika Hasanovića za protekli Vaskrst. Slučaj je munjevito zataškan u entitetu masovnih grobnica, ali i na nivou države da se “ne narušavaju međunacionalni odnosi”. Kakva bezdušna zamjena teza: kao da se pričom o tom mučkom ubistvu narušavaju međunacionalni odnosi, a ne tim svirepim ubistvom. Ipak se moglo doznati da je srbski komšija navodno, nudio Hasanoviću da uzme i pojede njegovo vaskršnje jaje, a ovaj je, navodno, odbio podsjećajući komšiju da je on musliman i da ne slavi Vaskrst. To je komšiji bio dovoljan razlog da ode i uzme sikiru i zvjerski izmasakrira komšiju u njegovoj avliji. Toliku šovinističku ostrašćenost i takvu zvjersku svirepost i vukodlačku krvožednost normalan ljudski um ne može pojmiti.
Oni i dalje prijete i provociraju produbljujući neprijateljstvo i izražavajući otvorene pretenzije prema okupiranim dijelovima Bosne. Mogli bi se makar ugledati na Crnogorce koji su bili u istom kolu i pjevali: Sa Lovćena vila kliče/bićeš srpski Dubrovniče, ali su se našli oni koji su imali čojstva i junaštva, poveli drugo kolo i zapjevali: Sa Lovćena vila kliče/oprosti nam Dubrovniče! Srbi se i dalje drže one koju im je zapisao dinarski vlah Karadžić: Pokliknula bijela vila/Sa Avale iznad Biograda samo su još bezsramno dodali: Nož, žica, Srebrenica/kuka sinja kukavica. Nisu, čak, izpravili ni Vukovu grešku u turskom nazivu brda iznad grada Havȃla prema arabskom ḥawālä sa veoma simboličkim značenjem: mjesto koje dominira okolinom i ima dobar vidik pred sobom, ali jesu bošnjački naziv Biograd priobratili i posvojčili u Beograd. Ta politika i sam Vučić, s obzirom na svoju prošlost, odlično zna za šta bi se trebala izviniti, ali očito ta nadobudna politika, koja zataškava zločine i ignoriše žrtve, smatra da se nemaju kome izviniti i da Bošnjake kao žrtve ne smatra dostojnim izvinjenja, smatrajući ako Bošnjaci ne poštuju sami sebe i svoje žrtve, pa zašto da ih Srbi poštuju, jer neće poštovati ni taj srbski gest izvinjenja i kajanja. Upravo takve argumente im pružaju sami Bošnjaci i njihove političke vođe, ponizno nudeći ruku pomirenja koju nikto i ne traži. A zemlja sa takvim stupnjem političke podlosti i licemjerja morala bi biti na samom kraju diplomatskog interesa pa makar ona bila i najbliži susjed mada je nepodnošljivo živiti s mišlju tragičnog usuda da za susjeda imaš krvnog neprijatelja. Narod koji je preživio genocid mora imati odgovornost za svoj obstanak i njegove vođe ako imaju ponos, nikada ne bi pozvali krvnog neprijatelja u pomoć za spas taman da je posljednji i jedini na cijelom dunjaluku, pa i da ga ta krvava ruka diže iz kosmičkog haosa u Nuhovu lađu spasa. Sve što dolazi sa te strane mora se na deset sita prosijati. Ako žele da ne budu dokrajčeni, Bošnjaci moraju razviti takvu svijest i tako se kolektivno organizirati, simbolički rečeno, kao na vječitoj ratnoj “mrtvoj straži” obstanka: ubuduće moraju prvo pucati pa onda pitati ko ide. To je aksiom njihovog obstanka.
Nema nikakve razlike u licemjernosti geste i značenja između one Mladićeve čokolade onom prestravljenom srebreničkom dječaku, kojeg ovaj genocidni vojskovođa hijenski pljeska po obraščiću, tješeći ga da se ne boji i da se nikome ništa neće desiti i Vučićeve poruke da “u Srbiji danas ne postoji mržnja prema Bošnjacima” te “Avazovog” plasiranja ove izjave kao udarnog naslova novine. Ništa se nije promijenilo i nema nikakve razlike između položaja i sudbine onog unezvijerenog oca koji zove sina Nermina u zajedničku bijednu smrt “vamo kod Srba” u ratnom haosu pregažene zaštićene zone UN i osamdesetogodišnjeg starca Hasanovića, povratnika u Srebrenicu, kojega je u vlastitoj avliji krvnički sikirom ubio komšija Srbin, jer nije hotio slaviti pravoslavni svetac Vaskrst u genocidnom entitetu dejtonske BiH dvadesetak godina poslije.
Tȉto je Títo
Kunemo se našem drugu Títi da ćemo se do kraja boriti, stihovi su narodne pjesme iz narodnooslobodilačke borbe o nekadašnjem predsjedniku i komunističkom vođi bivše Jugoslavije, koja je, sudeći po akcentu i obliku, bosanske provenijencije. Međutim, ostao sam konsterniran kada sam proljetos čuo starog dobrog znanca iz novinarskih voda još od vremena studentskog lista “Naši dani” Vlastimira Mijovića kako kao gost urednik u jednoj emisiji FTV doslovno kaže: Sinoć smo supruga i ja ubjeđivali stariju kćerku da nije Títo, nego Tȉto. Upravo je tako izgovorio sa dugim uzlaznim akcentom na /i/ u prvom slučaju i oštrim kratkim silaznim, također na /i/, u drugom slučaju. Prosto nevjerovatno, jer upravo je obratno! (Treba napomeniti da je to ona ista tinejdžerka Sara iz filma “Grbavica” koju onako krvnički bije Mirjana Karanović u liku filmske majke Esme). Teško mi je zamisliti tu porodičnu scenu i razumiti potrebu i razloge roditeljȃ, Vlastimira i supruge mu Amre, da maltretiraju rođenu kćerku Lunu, upušćajući se u jezička tumačenja, jer, koliko znam, ni jedno nije jezikoslovac. Zanimljiv fenomen koji najbolje ilustruje dugogodišnje nasilje nad bosanskom jezičkom baštinom i identitetom koje su provodili karadžić-vuković-ostojićevski lektori. Brižni otac Vlasta kao nadrilingvista izbija nasilno iz glave svojoj kćerki i ono malo što je ostalo od njenog bosanskog identiteta. Da Mijović živi, recimo, na Cetinju (pa i Bileći) i da je to rekao na tamošnjoj televiziji, bio bi u pravu, jer akcenat riječi ovoga tipa, u koje spadaju i antroponimi, oštro diferencira karadžićevsko-crnogorski jezički izraz od bosanskog. Njegova kćerka govori kako govori njezino okruženje u Sarajevu i kako je u bosanskoj tradiciji. Oni, dakle, u Sarajevu nagone rođenu kćerku da se odrekne bosanskog akcenta za račun karadžićevskog istočnohercegovačkog i crnogorskog. Upravo je bosanski: Títo, a ne Tȉto. Osim akcenta, ovaj primjer je zanimljiv i po različitim oblicima promjene u zavisnim padežima. Imenice muškog roda ovoga tipa (npr. babo) pa i antroponimi i patronimi na o-, u bosanskom jeziku imaju oblike u zavisnim padežima kao i imenice ženskog roda na a– , npr. voda-vode (u genitivu), tj. bábo – bábē, dakle: Títo-Títē, isto kao Íbro-Íbrē; Ívo-Ívē; Rísto-Rístē, dok u crnogorskom jeziku imaju oblike kao i imenice srednjeg (i muškog) roda, dakle: Tȉto-Tȉta. Bosanski i crnogorski jezički izraz razlikuju se i u oblicima izvedenog prisvojnog pridjeva od ovih imena. Bosanski je: Títin, Íbrīn, Ívīn, Rístīn, a crnogorski: Títōv (Tȉtōv), Íbrōv, Ívōv, Rístōv.
Dugotrajnim drilom, medijskim, školskim i administrativnim, koji su provodili karadžićevski lektori posljednjih stoljeća i decenija, i u govor obrazovanog i običnog svijeta uvukli su se tuđi oblici. Tako ćemo često čuti voditelje “binga” kako nepravilno izgovaraju “najsretniju” zeničku ulicu, kao Aska Borića, umjesto bosanskog Aske Borića (od Asko). Sa stanovišća bosanske jezičke tradicije pogrešan je i naziv glavne sarajevske ulice: Ulica maršala Tita (dvojakog izgovora: Títa i Tȉta), a trebalo bi Ulica maršala Títē. (Kolokvijalno: Títina ulica). Luna upravo potvrđuje da se tako govori. Potvrde se mogu naći u svakodnevnom govoru na svakom koraku. Dovoljno je uzeti jelovnik jednog poznatog ilidžanskog restorana i viditi da se na popisu brojnih specijaliteta sa roštilja izdvaja kao specijalitet kuće, naveden kao: ‘Títin ražnjić B…” Neobičnost je u tome što je vlasnik porijeklom iz istočne Bosne, gdje je evidentan izraženiji uticaj istočnohercegovačko-crnogorske promjene ovakvih imenica u obliku: Tito-Tita-Titov, ali, kao što možemo primijetiti, nije uzpio privladati izvorni bosanski jezički osjećaj kod ovoga bosanskog biznismena.
Primjer bosanskog akcenta i bosanske promjene ovakvih imena zabilježen je i u nedavnoj izjavi predsjednika Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine Amira Jaganjca na jednoj televiziji povodom incidenata u Širokom Brijegu (bivša Lištica), kada su napadnuti navijači “Sarajeva” i mučki ubijen jedan njihov navijač, Vedran Puljić: “Ja sam sva ta saznanja prosleđivao federalnom tužitelju Zdrávki Kneževiću”.
Karìći i Begìći
Već je postalo otužno kako se medijski falsifikuju bosanski toponimi izvornog naziva Ahmìći, Šerìći, Velìći, Mulìći, nastali od patronima. Nije nikakva novost da je Bosna odavno postala medijska kolonija. Ali domaće medije treba podsjetiti na elementarno novinarsko pravilo u ostvarivanju načela neprikosnovenosti materijalne istine, koje nalaže reporterasku provjeru imena ljudi (antroponimi i patronimi) i geografskih pojmova (toponimi, hidronimi, oronimi) na licu mjesta, gdje reporter utvrđuje i druge činjenice materijalne istine o nekom događaju. Dopisnica FTV iz Travnika i prostora Srednje Bosne, Nađa Riđić, uporno već godinama ponavlja pogrešan naziv mjesta najstrašnijeg zločina tokom rata u srednjoj Bosni, za koji su u Hagu već osuđeni neki visoki dužnosnici i častnici HVO-a. Radi se o selu Ahmìći, a ne Áhmići, kako ona navodi. To čini i sa poznatim mjestom Šerìći izgovarajući ga kao Šérići, a pravilan izgovor mogla je čuti od jednog mještanina iz Nemile na BHT 2010. godine, koji povodom poplave nabraja: Šerìći, Smajìći, a mogla je i naučiti od svoje kolegice iz Zenice, Gordane Ristović Muslija, koja lijepo kaže: Desetine građana Šeríćā… Nesreća u Šerìćima… Njoj je bliži bio izgovor voditeljice FTV dnevnika Edine Šečerović, koja je, također, upotrijebila nepravilan akcenat: U Šèrićima… Da je, na primjer, reporterka FTV, Nađa Riđić, samo malo zavirila u selo Ahmìće i popričala sa mještanima, mogla je čuti izvorni izgovor, ali možda u ovom slučaju i ne bi, jer su gotovo svi stanovnici mučki pobijeni. Ovako, naziv ovoga sela prema prezimenu njihovih stanovnika, čula je vjerovatno od “suprotne strane”. Ako izvorni izgovorni oblik ovoga sela nadomak Viteza travnička dopisnica nije mogla čuti od žitelja, mogla je od reisa Mustafe ef. Cerića, koji je bio domaćin hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću prilikom posjete Ahmìćima i odavanja počasti i poklonjenja nevinim ahmićkim civilnim žrtvama prije četiri godine. Ali izkusni tv-novinar i urednik Sanjin Bećiragić nije ponovio Riđićkinu grešku kada je vodio razgovor sa Josipovićem: Boravili ste u Ahmìćima …? – pita Bećiragić, pravilno izgovarajući ime ovoga nesretnog srednjebosanskog sela. Mediji su zadržali jedino izvorni oblik najstarijeg dovišća u Bosni – Karìći , jer su ga prvi put registrirali u ratu od izvornih govornika, a u posljednje vrijeme zenički novinari pravilno izgovaraju naziv rudarske jame Begìći, kao što to čini Amir Džidić: Otvaranje podzemnog kapaciteta u jami Begìći RMU Kakanj prošle godine ili Gordana Ristović Muslija: Jama Begìći biće moderan kop. Poznata je uzrečica u tom kraju: Razgulili je k’o Begìći tavu.
Piše: Safet Kadić
