Ostalo je mnogo “tebučkih pouka” za kasnije generacije muslimana. Međutim, jedan aspekt je toliko važan i aktuelan da će takav ostati do Smaka svijeta. Što je još važnije on je isključivo unutarmuslimansko pitanje! Odnosno, priča za one koji nose muslimanska imena, vjeruju u Boga i Sudnji dan, ibadete, nastoje slijediti sunnet Poslanika, a.s., trude se da budu fini i pošteni ljudi. Ovo je, dakle, priča za njih.
Naime, kada detaljnije prostudiramo “tebučki pohod” vidjet ćemo da je on trajao 50 dana, a da na ovaj dugi i teški put nisu krenuli stari i nemoćni te slijepi i hromi. Također, nije nikakvo iznenađenje što su u toj grupi bili i licemjeri. Međutim, iznenađenje su priredili neki od ashaba: a to su bili oni koji su tražili izgovor (tipa: bolesna mi žena, iskrsla mi obaveza) samo da ne bi krenuli. Narodski rečeno: hvatali krivine.
Pohod je protekao kako je protekao, do rata nije došlo. Potom su se muslimani vratili u Medinu, a oni koji su izostali počeli su nadugo i naširoko “elaborirati” Poslaniku, a. s., razloge svoga izostanka.
Potom je uslijedio ključni detalj o čijoj važnosti govori činjenica da je okončan objavom ajeta. Detalj koji “tebučkom pohodu” osigurava aktuelnost. Detalj koji potpuno razobličuje uzroke i razloge savremenog stanja muslimana. Detalj koji u najkraćem objašnjava fenomen razumijevanja islama odnosno “reducirani” ili “selektivni” pristup islamu. To je onaj detalj koji se odnosi – ni manje ni više – na trojicu muslimana, čestitih ashaba koji su izostali samo zato što su bili nemarni, što ih je obuzela letargija i lijenost, što su dali prednost ličnim dunjalučkim interesima nad interesima muslimanske zajednice, što su se drznuli da oni presuđuju šta je bolje za njih, što su mislili da će oni ipak sustići vojsku. Po principu: kako ćemo-lahko ćemo.
Njihova imena ostala su pouka i ibret za sve generacije muslimana koje će doći poslije njih: Ka’b ibn Malik, Murara ibn Rebi’ i Hilal ibn Umejj.
Među njima, najupečatljiviji primjer je sudbina Ka’b ibn Malika. Pogledajmo sada šta je sve zadesilo tog ashaba nakon što je izostao od Poslanikove, a. s., naredbe odnosno nakon što se ponio nemarno prema općem muslimanskom interesu.
Što je još žalosnije i apsurdnije, Ka’b po vlastitom svjedočenju “nikada nije bio spremniji, nikada nije bio jači i nikada nije imao više imetka” nego tada. Kaže: “Poslanik je pozvao ljude da se spremaju, a ja sam čekao i odgađao.”
Ipak, u svemu ima neko dobro i sreća, pa je tako i Ka’b nakon povratka Poslanika, a. s., u Medinu odlučio da kaže istinu, da bude iskren za razliku od ostalih koji su tražili izgovor i objašnjavali razloge izostanka i time sebe pokušali opravdati. Kazao je: “Allahov Poslaniče, da hoću sebi pronaći opravdanje, ja bih ga pronašao i ti bi to uvažio, ali će tebi Gospodar reći da to nije tako i da te lažem i zato ti govorim istinu da nemam opravdanje; ja sam tad bio najjači!” Poslanik, a. s., koji je prihvatio izvinjenja licemjerima, na njegove riječi kaže: “Idi dok Allah tebi ne presudi!”
Ovo je velika lekcija za sve muslimane koji sebe smatraju za predvodnike zajednice ili su usljed objektivnih okolnosti na takvoj poziciji. Jer, od licemjera i grješnika se i ne očekuje da bude odan islamu, da se žrtvuje i da zna da sve ima svoju cijenu. To se očekuje upravo od onih koji su najbliže izvoru Istine, koji žive sa njom, koji su ponikli u tom ognjištu – a to su bili ashabi, to su danas ulema i muslimanski intelektualci.
Dakle, Ka’b je bio ukoren samo radi jednog izostanka, a bio je ashab, klanjao je i postio, izvršavao je svoje obaveze, neki bi kazali, u islamskom obredoslovlju. Međutim, na jednom ispitu je pao. To je ispit misije ili džihada tj. sveobuhvatnog, a ne reduciranog poimanja islama.
Ovdje je umjesno spomenuti i onaj slučaj s jednim novim muslimanom koji je došao Poslaniku, a.s., i pitao ga šta treba da čini kao musliman. Kada mu je Poslanik, a.s., nabrojao pet islamskih šarta plus džihad kao šesti, on je kazao da mu je sve jasno i sve će primjenjivati, ali ako može da ga poštedi samo dva uslova: zekat i džihad. Na te riječi Poslanik, a. s., je izgovorio: “A sa čime onda misliš postići Džennet.” To je taj virus reduciranog shvatanja islama koji se nažalost uvukao u sve muslimanske zajednice današnjice, pa tako i među bosansku muslimansku omladinu! Gdje je akcija nužna i jedino rješenje, dova je deplasirana.
Pogledajmo u nastavku šta je zadesilo Ka’ba. Jednom rječju Ka’ba je zadesio horor. Nešto što ni u snu nije mogao doživjeti, dogodilo mu se na javi.
Poslanik, a. s., je naredio muslimanima da ne razgovoraju s Ka’bom!
Iako su ga neki nagovarali da ode Poslaniku, a. s., i da se izvine za učinjeno, u međuvremenu, doznao je da su još dvojica, Murara ibn Rebi’ i Hilal ibn Umejj, učinili isto kao i on i bili iskreni prema Poslaniku, a. s., te je odlučio da ostane na onome što je kazao Poslaniku, a. s. Dani su prolazili, a Ka’bova svakodnevnica u džematu muslimana bila je sve teža. Zapadao je u psihološke poteškoće, brinuo je nad svojom sudbinom. U jednom momentu se zapitao “Bože dragi, ako umrem, da li će mi Poslanik, a. s., klanjati dženazu?” Dalje navodi: “Molio sam Stvoritelja da poživi mene i Resulullaha, a. s., odlazio sam u džamiju da klanjam, gledao sam Resulullaha, a. s., a on nije gledao u mene. Kada počnem klanjati namaz, trudio sam se da me barem on pogleda, kada mu nazovem selam, onda gledam je li pomakao usne da mi odgovori…”
Poslanik, a.s., naređuje Ka’bu da se ne sastaje sa suprugom!
Teškoće su dolazile jedna za drugom. Ka’b nastavlja: “Povukao sam se i klanjao na krovu svoje kuće. Nakon četrdeset dana došao je glasnik od Resulullaha, a. s., i rekao da mi da je Resulullah, a. s., naredio da se odvojim od supruge u postelji. Upitao sam ga da li je naredio da se razvedem od nje na šta mi je glasnik odgovorio: ‘Nije, već da nemate intimni odnos.’ Rekao sam supruzi da ode svojoj porodici.” Također je saznao da su i Murara i Hilal dobili istu naredbu.
Poziv Ka’bu u drugu vjeru (ideju, pravac)!
Dani su prolazili, a iskušenja su rasla. Jednog dana kršćanski vladar plemena Gassina poslao je Ka’bu pismo sa sljedećom porukom: “Čuo sam, Ka’be, a ti si ugledan, kako te tvoj prijatelj zapostavlja. Zato dođi kod mene!” Ka’b kaže: “Bacio sam ono pismo u vatru!”
Na kraju, Stvoritelj okončava skoro dvomjesečni terbijjet ashaba koji treba da služi kao vječna pouka i poruka generacijama muslimana.
Nakon pedesetog dana, Gospodar svjetova spušta ajet u kojem stoji: “Zaista je Allah oprostio onoj trojici koji su izostali, pa kada im se tjeskobnom zemlja učinila i tjeskobu su u sebi osjetili i sigurno su znali da nema drugog pribježišta nego kod Allaha! On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je.”
Nakon objavljenog ajeta, koji je spušten u zadnjoj trećini noći, Poslanik, a. s., ih je proučio na sabahskom farzu. Nakon toga svi ashabi požurili su prema ovoj trojici da ih obraduju radosnom vijesti. Ka’b završava svoje svjedočenje: “Ja nisam mogao otići na namaz, tako mi je teško bilo. Niko sa mnom nije pričao pedeset dana. Otišao sam kod Resulullaha, a. s., u džamiju i dok sam išao prema džamiji, svi su mi prilazili, selamili se sa mnom ozareni. Kada sam ušao u džamiju, Talha ibn Ubejdullah, r. a., ustao je i čestitao mi oprost od Gospodara za prijestup koji sam učinio. Sjeo sam pred Poslanika, a. s., a njegovo lice je blistalo!” Tada mu je alejhis-s-elam kazao: “Raduj se Ka’be, raduj se najboljem danu u svome životu otkad te je mati rodila.” Riječi koje potvrđuju kosmičke razmjere tog događaja iz vremena “tebučkog pohoda”.
Dakle, kur’anska sura Tewba je objavljena i zbog trojice muslimana, ashaba koji su reducirali svoj islam. Koji su prema sveobuhvatnoj misiji bili nemarni. Koji su se zadovoljili svojim muslimanstvom kakvog su ga doživljavali. Koji su se drznuli da određuju sadržaj i formu, količinu i kvalitet primjene islama.
Ej, bošnjačka muslimanska omladino! Čujete li ove poruke? Dopire li do vaših ušiju slučaj Ka’ba ibn Malika koji je bio savremenik te gledao u lice najboljeg čovjeka koji je ikada hodio zemljom? Koji je uživo dijelio i pobjedu i poraz s Poslanikom islama.
Nije dovoljno biti musliman onoliko koliko naš mali um smatra da se treba biti musliman. U državi i u društvu koji je ogrezlo u kriminalu svake vrste, nije dovoljno samo se zatvoriti u džamijske zidove i smatrati da se islam čuva predajom selama na desnu i lijevu stranu. U državi i u društvu u kojoj se milioni zarađuju na kladionicama i igrama na sreću diljem naših “muslimanskih sela”, nije dovoljno samo melodično učiti Kur’an i pjevušiti ilahije. U državi i društvu koji tonu u dužničko ropstvo prema eksploatatorsko-imerijalističkim nazovi “međunarodnim” finansijskim organizacijama nije dovoljno samo klanjati noćne namaze i stotine rekata nafile. U državi i u društvu koje je još malo pa pristalo na nastrane seksualne orijentacije nije dovoljno samo dijeliti krave i kokoši povratnicima. U državi i u društvu koje su poklopili antihumanistički masmedijski sadržaji nije dovoljno samo imati par niskotiražnih novina i neimati ni jedan autentičan TV kanal. U državi i u društvu u kojem potomci žrtava genocida i dalje slušaju pjevaljke koje su inspirirale ratne zločince prilikom krvavih pohoda nije dovoljno, ej bošnjačka muslimanska omladino, samo organizirati poneki iftar, podijeliti par paketa i poslušati koji ders na youtube kanalu, ali obavezno ne izostaviti niti jedan meč Barcelone! Na životnom prostoru koji je u posljednih tri stoljeća sveden na nekoliko kvadratnih kilometara nije dovoljno živjeti samo na poziciji žrtve genocida. U državi i u društvu u kojoj se i ono malo što je od vakufa ostalo i dalje krčmi i to pod „zelenom“ vlašću (da podsjetimo KPJ se raspala prije četvrt stoljeća), nije dovoljno učiti samo dove. Zar niste čuli za predaju u kojoj Poslanik islama kaže da ili ćemo naređivati na dobro ili odvraćati od zla ili će nas stići kazna pa nam ni dove neće biti kabul!
Misija je nešto više od našeg shvatanja islama. Misija ne trpi redukciju i selekciju. Muhammed, a. s., jeste bio Božiji poslanik i imam u namazu, ali je isto tako bio i državnik, političar, strateg, organizator, vizionar, lider, menadžer, vojskovođa… Jeste učio dove, klanjao namaz, držao dersove, ali je isto tako u svakom času znao koliko članova broji njegova zajednica, ko od ashaba ima koje sposobnosti za koji posao, pravedno uređivao državu i međuljudske odnose u društvu, obrazovao članove zajednice u svim poljima (od učenja harfova do borbenih vještina), umrežavao članove zajednice na korisnim projektima za ummet, učinio svoju zajednicu ekonomski održivom, obrazovao jaku političku zajednicu koja je bila u stanju nositi se sa političkim problemima društva i države, vodio istinsku brigu o siromasima i jetimima, razvio strategiju pridobijanja novih članova muslimanske zajednice… učinio sve i sve da njegova zajednica bude neprikosnovena u tadašnjem međunarodnom okruženju. I uspio je. Najbolji dokaz za to je muk historičara pred čudom muslimanskog napretka u narednom stoljeću nakon njegove smrti!
Gdje smo mi danas? Ko će riješiti pse lutalice na bosanskim ulicama? Ko će „progurati“ zakon o reduciranju broja kladionica u našoj državi? Ko će najprije zaustaviti dalje zaduživanje, a onda i vratiti dug MMF-u? Ko će zadržati bošnjačko dijete u školi u RS-u kada roditelj posustane i ne želi da mu dijete ide na krsnu slavu već odabere preseljenje u Sarajevo? Ko će podići našu omladinu iz apatije i letargije u kojoj su se našli i dati im novu nadu? Ko će osigurati život dostojan čovjeka našem bosankom insanu koji je pretrpio sve nevolje svijeta? Ko će sutra puniti Ferhadiju i Aladžu? Ko će pokrenuti novi proces proizvodnje u našoj zemlji? Zar nam je jedina strategija “povoljno kreditiranje uz najmanju stopu kamate”? Kada ćemo proizvoditi svoj tramvaj i trolejbus, a ne samo primati na poklon tuđe? Ko će ovaj narod napokon vratiti njegovim istinskim domovinskim, patriotskim, vjerskim i kulturnim korijenima?
Ko god reducira svoj islamski život, zadovolji se svojim potrebama i interesima, uzme sebi za pravo da procjenjuje šta je danas misija i koliko je dovoljno uložiti za uzvišenu misiju, zaslužuje da se s njim ne razgovara (kolektivni prijekor), da se ne sastaje sa ženom ili da posti ako nije oženjen (porodični prijekor). Na kraju, takav se nalazi na brisanom prostoru i izložen je utjecajima raznih drugih pravaca. A onaj koji bude nemaran prema sveobuhvatnoj misiji islama i ne zaslužuje ništa drugo nego da se nađe u nekoj drugoj sljedbi!
Ova trojica ashaba su sretnici, jer se još za njihova života Gospodar “oglasio”, pokajanje im je prihvaćeno, a oni su dobili duševni smiraj. Šta je s nama danas u našem nemaru? Jesmo li sigurni da će i naše pokajanje biti prihvaćeno? Zar Stvoritelj nije poslao upravo ovaj događaj još za vrijeme Poslanika, a.s., kako kasnije generacije ne bi imale nikakva opravdanja zbog izostanka iz misije? Koliko je već Tebuka proteklo, a Bošnjaci spavali i dalje spavaju?
Nije džaba Gospodar svjetova objavio ajet: “O vjernici, (šta vam je) zašto ste neki oklijevali kada vam je bilo rečeno: ‘Krenite u borbu na Allahovu putu!’, kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovome svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovome svijetu, prema onome na onom svijetu, nije ništa. Ako ne budete u boj išli, On će vas na nesnosne muke staviti i drugim će vas narodom zamijeniti, a vi Mu nećete nimalo nauditi. A Allah sve može.” Zar ovo nije dovoljna prijetnja?
Klanjati, postiti, ići dvadeset puta na hadž, slušati dersove i predavanja, učiti mevlude i ilahije, organizirati iftare, pružati humanitarnu pomoć ugroženima, biti poslušan prema roditeljima, učiti dove, pisati kolumne i knjige, steći titulu hafiza ili doktora nauka – ali izostati iz misije!!
Šta više dodati na takvu hrabrost?!
