Pogrešna razumjevanja i tumačenja određenih termina, uvijek su bila opasna i destruktivna po određeno društvo i zajednicu. Među morem tih pogrešnih interpretacija jeste i ustaljena pogreška oko razumjevanja islamskog pojmanja života na ovom svijetu kao i djelovanja na njemu. Koliko opasno i pogubno može biti netačno razumjevanje vjere, govori činjenica da islamki ummet već vijekovima stagnira u svim segmentima i na svim poljima. Ako pogledamo muslimane i muslimanski svijet, vidjećemo da ne igraju, gotovo, nikakavu ulogu na svjetskoj sceni, bilo na političkoj, ekonomskoj, sportskoj ili nekoj drugoj.
Pokušavajući razumijeti zbog čega je to tako, čovjek se ne može oteti dojmu da ogroman udio u tome svemu imaju pogrešna tumačenja i pojmanja islama i islamskog pogleda na ovosvjetski život. Jedno od takvih nesipravnih interpretacija islamskog učenja zasigurno je i pogrešno razumijevanje oslanjanja na Boga. Tako imamo nekih skupina i sekti koje smatraju da čovjek ne treba poduzimati ništa nego se samo osloniti na Boga, a ostalo će samo po sebi doći. Neki pak smatraju da posezanje za bilo kakvim uzrocima čovjeka vodi u mali širk tj. mnogoboštvo, pa tako nepravedno ljude nazivaju mušricima i mnogobošcima zbog toga što, tragajući za nafakom, posežu za poznanstvima, prijateljstvima, institucijama itd.
U istoriji islama neki zabludjeli muslimani su išli toliko daleko u krajnost, da su odlazili u pustinju i boravili tamo godinama, prepuštajući se Uzvišenom Bogu, da ih On hrani, i nahranio ih je. Godinama su jeli pustinjske životinje, insekte, biljke i sl., a drugo ništa nisu ni zaslužili kada su sami sebi otežavali vjeru, radeći ono što im Bog nije propisao. Ni u današnjem vremenu stanje nije puno bolje. Duhovnost se tumači kao odricanje od ovog svijeta, a oni koji u nju pozivaju, često puta ni sami nisu dosljedni onoga što propagiraju. Tako vidimo ljude kako govore omladini da se musliman treba osloniti samo na Boga, koristeći razne ajete i hadise Muhammeda, a.s., tome u prilog, te ih kritikuju zbog toga što nafaku traže putem određenih uzroka, dok oni sami bivaju od tih koji su preko raznih veza i štela došli do poslova sa dobrim plaćama. Na takav način oni bivaju od onih koji upadaju u onaj ajet u kojem Uzvišeni Bog kaže: ”O vjernici zašto jedno govorite, a drugo radite? O kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate.” (Kur’an, sura – Saff, 2-3)
Islam u svom pojmanju ovog svijeta i života na njemu, čovjeku ne zabranjuje da tragajući za nafakom, posegne za određenim uzrocima njenog ostvarenja, kako bi što lakše i bezbolnije došao do nje. Pogrešno je tvrditi da je vjerniku zabranjeno da preko ljudi dolazi do nafake, jer, navodno, upada u mnogoboštvo. Dokaza je previše da bi se takvo nešto moglo tvrditi, uostalom, i sami oni koji takva mišljenja podvaljuju nisu čisti od toga jer su sva svoja materijalna i druga bogatstva ostvarili preko određenih veza i ljudi. Oslanjanje na Boga je stvar srca a ne djela. Tako ako bi neko tragao za nafakom putem određenih osoba, to nikako ne bi značilo da on u svome srcu tu osobu smatra onim koji daje nafaku i opskrbu.
Hadis Muhammeda, a.s., u kojem on kaže jednom beduinu, nakon što je ovaj došao i rekao da je ostavio kamilu nesvezanu napolju: ”Sveži kamilu pa se onda pouzdaj u Allaha”, najbolji je dokaz neispravnosti ovakvog shvatanja oslonjanja na Boga. Dakle, bit oslonjanja na Boga nije u tome da ne djeluješ i ne posežeš za uzrocima, naprotiv, bit oslonjanja na Božiju pomoć leži u tome da poduzmeš sve što je u tvojoj moći pa se onda pouzdaš u Njegovu pomoć.
Kaže jedna izreka ”Sreća prati samo hrabre” dakle, one koji se hvataju u koštac sa problemima u vremenu u kojem žive. Jedan od savremenih problema jeste korupcija, nepotizam i rodbinske veze. U takvom okruženju ljudi koji ne posegnu za određenim vidom preporuke, kako bi putem nje došli do posla, nemaju skoro nikakve šanse da ga dobiju. Stoga, u takvoj situaciji odgovarati ljude od toga, pa čak i strašiti ih mnogoboštvom i kufrom ako to budu činili, može biti samo pogrešno razumijevanje oslonjanja i pouzdanja u Boga, ili ljudski bezobrazluk.
Također, uživati u dobroj plaći radeći posao do kojeg je osoba došla putem određenih ljudi i preporuka, i to smatrati kao blagodat od Boga, zato što je ona ili on, bolji od drugih pa im je Bog dao posao, a drugima nije, duboka je zabluda a jednim dijelom i oholost. Na tu tezu se može odgovoriti sa jednom prostom činjenicom a to je, da mnogi nemuslimani, a među njima i ateisti, posjeduju dobre poslove, firme pa čak i milijarde dolara imetka, značili to da su oni bolji od svih onih napaćenih i siromašnih muslimana u Somaliji, i drugim siromašnim islamskim zemljama? Zar se takve osobe nikada ne zapitaju da li je taj posao ili imetak kojeg imaju možda vid iskušenja a ne blagodati, jer svaki posao ili funkcija nosi određeni vid odgovornosti. Lako je ljude rešetati ajetima i hadisima u svoju korist, ali treba biti faca pa od ničega i bez ikakvih veza i vezica postići nešto u životu a pri tome ostati skroman.
Šta reći takvim osim, gospodo, da Bog da pa dočekali stanje u kome čovjek nema drugog izlaza nego da se uklapa u sredinu i traži dozvoljene uzoroke nafake, kako bi do nje i došao. Nije svakome upala kašika u med, niti je svako tatin sin, ili nečiji igrač pa da lako i bez muke dođe do posla. Neko mora na teži način, pa zato ne trebaju oni koji su lako došli do posla biti toliko bezobrazni i zabranjivati drugima da traže dozvoljene uzroke kako bi dobili posao. Niti ih trebaju izbacivati iz vjere smatrajući ih mušricima zbog toga što preko ljudi žele da dobiju posao. Iskreni vjernik nikada ne zaboravlja na Boga, ni onda kada traga za poslom tražeći preporuke raznih osoba, naprotiv, on je svijestan da su to samo uzorci koje je Bog dragi odredio i dozvolio čovjeku, kako bi putem njih došao do nafake.
