Starog BMW-a, kojeg sam kupio polovnog i držao ga u garaži od prošlog ljeta i posjete domovini, jer na posao, tamo u Njemačkoj, idem isključivo vozom, a na pijacu biciklom, dobro sam izglancao. Kupio sam nove ratkape i navlake za sjedišta, tako da sam ga napucao, pa izgleda kao nov. Žena i djeca su pokupovala hrpu majica, suknji, hlača, i još nekih drangulija na rasprodaji, pa su, po kćerkinom nagovoru, pobacali plastične kese od tih jeftinih radnji, a kupljene stvari sve fino prepakovali u neke ukrasne i poskidali cijene, tako da se ne vidi koliko smo sve platili. Uzeli smo svu godišnju ušteđevinu, žena se malo uvalila i u crveno na kartici, pa smo prije dvije sedmice došli ovdje na očevinu, da se kao odmorimo, a onda, da se vratimo praznih džepova.
Ovako, moleći da mu “ime ne stavimo u novine”, jer “ko će živ rodbini pred oči”, svoju godišnju avanturu, zvanu ‘odmor u domovini’, dočarava Sarajlija koji je, kako kaže, od 1994. godine, nakon što je teško ranjen i sa porodicom izmješten u inostranstvo, prestao biti Sarajlija, a postao “dijaspora”.
Kaže da teško radi u jednoj tvornici, kao i njegova supruga, koja u dvije smjene rasprema kancelarije i riba tuđe kuhinje, kako bi školovao djecu i pomogao bar tri familije uže rodbine u Sarajevu.
Kredit za pokazati se u mahali
“Svakog mjeseca šaljemo u Bosnu pare, jer više od polovine rodbine je nezaposleno, a i ono malo što ih radi ili prima penziju, kao da ništa i ne primaju. Oni u nas gledaju kao u neke čarobnjake i ja im tu sliku ne smijem pokvariti. Nekad sam pokušao kazati kako teško radim, ali ovi moji kao da su gluhi, nikada to ne čuju. Oni misle da meni tamo u tuđini pečene kokoške padaju s neba. Ne nabijam nikom na nos, ali pomalo sam umoran od svega, od toga da sam postao bankomat iz kojeg se izvlači lova”, skoro plačnim glasom nastavlja priču.
Kaže da je njegova priča identična pričama hiljada drugih “dijasporaca”, odakle god bili.
“Ima ih što su se snašli, pa dobro zarađuju, ali oni su mudriji, pametniji, ljeti idu na godišnji negdje u inostranstvo, a obilaze samo najužu rodbinu, pa nekako izbjegnu sve ovo.”
Zaina Gafić Tocchetti, koja već dugo živi u Švicarskoj, kaže nije iz ove “tužne dijasporske priče”, ali zna da ih ima napretek. Ipak, kad dođe kući, želi pomoći roditeljima.
“Tako ja navalim da nešto platim, a onda se moj tata kao opire i na kraju kaže: ‘Dobro, Zina, ti plati velike, a ja ću male račune’. Eto, na kraju nam je to postala naša interna zezancija”, kaže Zaina, koja upravo provodi godišnji u BiH.
Naš sagovonik s početka priče nastavlja priču o onima poput njega, pa navodi primjer poznanika, iseljenika iz Doboja, koji, kaže, svake godine digne mali kredit samo da bi, kad dođe u svoju mahalu, bio ono što oni od njega očekuju da bude.
“Onda se jadan čitavu godinu doziva od tog kredita, radi kao rob po dva-tri posla i taman kad se malo oporavi, valja mu ponovo na godišnji u Bosnu. Ama, najgore mi je kad kažu: lako je vama. I ja onda zašutim. Kome išta nakon toga objašnjavati?”, pita, dok njegova kćerka, 22-godišnja studentica u Hamburgu, dodaje:
“Znate kako izgleda naš boravak ovdje: kad dođemo svi se skupe, prvo uža rodbina, onda i šira, a ubrzo počne dolaziti i komšiluk. Prvo je to ona fina vesela priča – kako si, kud si, gdje si, jesi lijepa… sve uz kafu, pitu i kolače, a dok mi dijelimo one kese sa poklonima. A onda krene kuknjava i moj otac, koji se, usput rečeno, nikad nije oporavio od toga ranjavanja i radi tako bolestan, vadi pare, vadi, ne znam ni ja odakle više. Mama šuti, a znam da u sebi broji koliko je dao, da razmišlja šta ćemo kad se vratimo, od čijeg će stana krenut sa čišćenjem i peglanjem.
A kad izađemo u grad, niko ništa ne plaća, samo moj otac. Plaća i robini, i komšijama, i svakom ko naiđe. Pa ih odvedemo i na more. Svima lijepo, svi se cikoću, smiju, samo moja mama grize usnu, navečer joj oči k’o reflektori, a otac se pravi da je sve uredu, a znam da krišom pije sodu-bikarbon da ublaži bol u želucu.”
Kao u Našem malom mistu
Ona se pita zašto njeni rođaci samo sjede po kafićima, a ništa ne rade.
“Kad već nemaju posla za ono za što su se školovali, što se ne prekvalifikuju, što ne rade nešto drugo? Mislim da bi mom ocu bilo lakše dići im kredit da naprave malinjak ili pokrenu neki mali biznis, nego što ovako svake godine šalje – kao da sipa vodu u šuplje bure”, kaže uz opasku kako ona uz studij redovno radi i neki poslić, kako bi imala za džeparac.
Njen otac dodaje kako ga to posjeća na scenu iz serije “Naše malo misto” koja se prikazivala 70-ih godina prošlog stoljeća, kada povratnik iz Amerike, neki šjor, dolazi na rivu u vrijeme radnog dana i vidi stanovnike kako ništa ne rade, već samo šetaju ili sjede i ispijaju kafu, a onda kaže: “A ća je ovo, neki holidej?”
Armin Alijagić, glasnogovornik organizacije Naša perspektiva, koja se bavi pitanjima iseljenika, kaže da je ponekad i tužno kako se domovina odnosi prema dijaspori, a koja je, ustvari održava da se ne surva u ponor.
“Godišnje, bh. dijaspora šalje u BiH 3,5 miljardi KM (1,75 milijardi eura) i to samo putem bankovnih doznaka. Pretpostavka je da se još tačno toliko dadne iz ruke u ruku, slanjem po vozačima utobusa i sl. To čini 30 posto bruto društvenog proizvoda BiH”, kaže Alijagić, napominjući kako dijaspora zapravo kompenzira male plaće i penzije, te veliku nezaposlenost u državi.
Dijaspora u ljetnim danima također pomaže ugostiteljsku djelatnost, privatne zubarske ordinacije i frizerske salone (u BiH su ove usluge puno jeftinije nego u inostranstvu), ali i oblast građevine, a budući da uporno popravlja i gradi kuće i vikendice.
‘Smiju nam se iza leđa’
Slično ili skoro identično stanje je i sa dijasporom u okruženju.
Tako na Kosovo godišnje od tamošnje dijaspore stigne 700 miliona eura, rečeno je nedavno Al Jazeeri iz Ministarstva dijaspore, dok prema podacima Međunarodng fonda UN-a, u Srbiju dijaspora godišnje pošalje 3,5 milijarde dolara.
Hrvatska dijaspora, kaže statistika, godišnje pošalje više nego što iznose direktna strana ulaganja u tu zemlju. Tako, samo putem legalnih kanala, Hrvati iz dijaspora godišnje u domovinu pošalju preko 1,2 milijarde dolara, a iseljenici iz Crne Gore u otadžbinu pošalju 1, 2 milijade eura.
No, uprkos ovako izdašnim davanjima, dijaspora je nerijetko loše dočekana, o njoj se ispredaju priče i vicevi.
“Vole nas samo dok dajemo pare, a inače smo za njih seljaci, papci. Smiju nam se iza leđa. Nisam jednom čuo kako, kad ulazimo u neku kafanu, kažu: ‘Uuu, eto dijaspore, vidi im opreme!’, misleći na to kako se odijevamo. Nekad ustanu pa odu, a nekad ostanu i glasno komentiraju naš naglasak, kad ubacimo neku stranu riječ”, žali se Adnan M., porijeklom iz Zvornika, a koji se, nakon zadnje loše epizode prilikom “odmora u domovini” odlučio vratiti i zadugo ne dolaziti.
Ovaj postdiplomac na univerzitetu u St. Louisu, koji živi od stipendije i povremenih poslova, ljut je, kaže, na vlastitu rodbinu “koja nikako da shvati da on nije nikakav bogataš”.
“Vidim nekidan bratova kćerka polaže vozački. Pitam otkud to odjednom, jer nemaju auto, a ni para da ga kupe, a mala veli da joj je rekla je nana, tj. moja mati, da će joj Ado kupit auto! Zamislite, oni misle da ja imam para kupovati auta, a ja se po Bosni vozim biciklom! Ali, oni iz tog ne izvlače zaključak da ja nemam para za auto, već da sam cool, da se onako malo forliram sa biciklom”.
Pitamo ga što jednostavno ne kaže rodbini kakvo je stanje – da on, ustvari, nema novca.
“Kako ću to reći? Pa, ovdje je sramota da dijaspora kaže da nema para”, kaže i ljutito dodaje da je mislio po povratku u Ameriku naći nekog invesittora pa doći ovdje i pokrenuti neki mali biznis, ali da ni to neće moći.
Pakovanje kofera
“Ne može, jednostavno. Kome god izložim ideju, divi se, a kad odem u općinu, onda me kao ping-pong lopticu prebacuju, šalju iz kancelarije u kancelariju… Samo sam se smorio. A kao došao na odmor”, završava svoju priču i veli – ide da spakuje kofer.
U organizaciji Naša perspektiva svjesni su, kažu, svih problema na koje nailazi dijaspora, ali i velikog potencijala koje ona posjeduje, ne samo u finansijama, nego i u znanju i iskustvu.
“Pokušavamo stvari srediti tako da više ulaganja dijaspore ne budu samo u džepove rodbine, koja novac potroši po samoposlugama, nego da se iseljeništvo aktivno uključi i u investiranje za pokretanje proizvodnje. Naravno, to nije jednosmjeran process, niti zavisi samo od dijaspore, a ona je voljna dati i iz dana u dan, raznim humanitarnim akcijama i upitima koje nam šalje, pokazuje koliko joj je stalo do domovine, nego zavisi i od ove države, koja treba urediti svoje zakone i olakšati ulazak investicija”, kaže Armin Mujanović iz Naše perspektive.
Ako se to ne desi, strahuje da će, kako stasavaju potomci balkanske dijaspore, koja je sve više orijentirana prema državama u kojima živi ili je tamo rođena, a ova sadašnja odlazi u penziju i polagano nestaje, da će ovo područje ostati i bez velikih donacija, i zapadnog iskustva u privređivanj, a koje dijaspora posjeduje.
