“Neki europski lideri nisi bili spremni da imaju muslimansku državu u srcu Balkana, plašeći se da bi to mogla postati baza za izvoz ekstremizma.”
Ovo su bile riječi nikog drugog do Billa Clintona kojima je objašnjavao indolentnost zapadnih sila na stravične zločine koji su se tokom agresije na međunarodno priznatu državu BiH odvijali nad njenim muslimanskim stanovništvom. S obzirom da su kao demografska većina prijetili da ostvare dominaciju u novoproglašenoj državi, etničko čišćenje muslimana u Evropi tadašnji zapadni lideri su ignorisali, relativizovali i čak i prešutno odobravali, što je najbolje oličeno u rečenici tadašnjeg britanskog premijera Johna Majora koji je masovne zločine u BiH opisao kao „bolnu, ali i realističnu obnovu kršćanske Evrope“.
Upravo će ovaj strah od muslimanske države i muslimanske dominacije, koji je ciljano raspirivan iz velokohrvatskih i velikosrpskih krugova, uveliko doprinijeti da u Daytonski sporazum budu ugrađeni svi invaliditeti koji sprečavaju da BiH funkcioniše kao normalna država. Podijeliti Bosnu i Hercegovinu bilo je nepoželjno, jer je to značilo s druge strane formiranje većinski muslimanske države, pa makar i teritorijalno male. Stoga je priznata Republika Srpska kao, uprkos genocidnim zločinima ugrađenim u njene temelje,, „zaštitini“ mehanizam koji treba spriječiti da većinsko stanovništvo u BiH ostvari dominaciju. No, ni nagrađivanje genocida samo po sebi nije bilo dovoljno, pa su uz to još obezbijeđeni i mehanizmi poput prava veta svakog od članova Predsjedništva, entitesko glasanje, etničke kvote i domovi naroda što na državnom, što na federalnom nivou, putem kojih etnički predstavnici bez obzira na svoj ukupan demokratski legitimitet mogu blokirati doslovno svaku odluku.
Ovi kočničarski mehanizmi od početka su imali za cilj, a recimo to otvoreno – spriječiti demografsku i samim tim demokratsku većinu da bude većina, i umjesto toga etablirati nekakav konsocijacijski model u kome se donošenje odluka i funkcionisanje sistema ostavlja na milost volji i konsenzusu „predstavnika konstitutivnih naroda“.
No, i pored odluke, istina, naknadno nametnute, da su sva tri naroda konstitutivna u svakom dijelu BiH, mehanizmi zaštite konstitutivnosti nisu svugdje jednako primijenjeni. Entitet Republika Srpska je unitaran i de facto građanski uređen, gdje se vlast bira i odluke donose prostom demokratskom većinom, dok Vijeće naroda ima krajnje ograničenu zakonodavnu ulogu u zaštiti „vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda“.
U isto vrijeme, u Federaciji BiH postoji Dom naroda gdje predstavnici konstitutivnih naroda imaju mehanizam blokade svake odluke. Problem iz vizure HDZ-.a je, međutim, što se federalni Dom naroda popunjavao na način da je pripadniku svakog konstitutivnog naroda i svakom kantonu garantovao po jedno mjesto. A to je značilo da je i poneki Hrvat koji nije na političkim linijama HDZ-a ulazio u njega. A Hrvatima nije dovoljno samo ustavno obezbijediti stepen vlasti i mehanizme blokoade koji uveliko nadilaze njihov udio u ukupnom stanovništvu.
Svu tu hrvatsku vlast valja zakonski osigurati HDZ-u kao jedino „legitimnom“, pa je upravo stoga krenula politička ofanziva na promjene pravila za izbor članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda, preko kojih se nastoji obezbijediti vlastita apsolutna vlast. No tu se opet došlo do problema koji i u ovako sklepanom sistemu ipak ima i određenu težinu – demokratske većine. Naime, ne postoji način, barem ne onaj parlamentarni i demokratski, da se volja 10% HDZ-ovih glasača nametne ostalim 90% koji joj se protive?
No, ako ne može demokratski, onda može mješavinom bjesmočune propagande o tobožnoj ugroženosti, žestokim lobiranjem po svijetu i pokušajima da se preko Ustavnog suda koji uz sumnjiva obrazloženja usvaja Ljubićeve apelacije i Izborne komisije koja ima mogućnost nametanja novog izbrnog zakona, promijeni i sam Ustav i karakter ove zemlje mimo redovne procedure.
Ostvarivanjem ove zamisli Federacija deset kantona bi se preobrazila u federaciju Dodikovih Srba, Čovićevih Hrvata i Bošnjaka, jer HDZ-ov prijedlog izmjena izbornog zakona upravo ide u pravcu da se srpski i hrvatski klub u domovima naroda gotovo u potpunosti popunjavaju iz onih kantona u kojima Srbi i Hrvati imaju većinu, što bi SNSD-u i HDZ-u dalo prevlast, a glasove Hrvata iz Sarajeva ili Srbina iz Mostara praktički učinilo bezvrijednim.
S provođenjem ovakvih ustavnih rješenja Bošnjaci, koji čine 2/3 stanovništva u Federaciji BiH, postali bi politički marginalizovan faktor koji zahvaljujući mehanizmima domova naroda dolazi u poziciju taoca volje i milostinje SNSD-a i HDZ-a. I dok traje bjesomučna dreka i histerija o tobožnjoj ugroženosti hrvatskog naroda, reforme koje se kroz tu dreku nastoje proturiti zapravo vode ka dodatnom političkom obespravljivanju Bošnjaka kao cjeline.
Stoga bi predstavnike zapadnih sila koji su Bošnjacima suptilno sugerirali da „popuste“ oko HDZ-ovih zahtjeva, pitali kako se to konkretno uklapa u koncept na kojem su njihove zemlje uređene gdje su svi građani jednaki pred zakonom s jednakim pravom glasu i gdje nijedna pojedinac na osnovu svoje grupne pripadnosti ne smije uživati bilo privilegije bilo diskriminaciju? Možemo li zamisliti da neko Englezu sugerišu da bi njegov glas u Velikoj Britaniji trebao vrijediti pet puta manje od glasa Škota pa da vlast dijele pola-pola, umjesto što engleska volja redovno na izborima „majorizira“ Škote?
Ako se, slijedeći HDZ-ovu logiku, načelo konstitutivnosti naroda realizira u prvom redu kroz instituciju doma naroda koji ima da se popunjava tako da u njega ulaze striktno „legitimni“ predstavnici konstituvnih naroda, dakle s onih prostora gdje ti narodi čine većinu, zašto taj princip treba da bude ograničen samo na nivo države i Federacije BiH? Zašto se isti princip zaštite konstitutivnosti ne traži i u Republici Srpskoj, nego je umjesto toga HDZ-u i njegovim ideolozima sasvim prihvatljiv većinski način odlučivanja koji u njemu vlada? I trebamo li onda HDZ-ov princip odlučivanja primijeniti možda i na Grad Mostar?
Ne može biti nikakvog suvislog opravdanja, a kamoli pristanka, da se tamo gdje su Bošnjaci većina uvode dodatni mehanizmi blokada i entoteritorijalizacije političkog odlučivanja, a tamo gdje su manjina poput RS-a ili Mostara, da se prešutno odobrava princip proste vladavine većine. Pristati na ovakva rješenja značilo bi pristati na učvršćivanje već uvedenog institucionaliziranog terora manjine nad većinom, političkog obespravljivanja jednog cijelog naroda i dodatno stvaranje od 2 miliona ljudi u ovoj zemlji građana drugog reda čiji glas zbog njihove etničke pripadnosti ima da vrijedi dvostruko ili trostruko manje od glasova ostatka. Šta je to, nego najgrublja diskriminacija i antidemokratija imati sistem u kome volja 2 miliona ljudi ima da vrijedi jednako kao volja njih 500.000? Šta bi bilo, nego potpisivanje političkog samoubistva i stvaranje od Bošnjaka građana drugog reda, pristati na koncept gdje HDZ na teritorijalnom principu ima svu hrvatsku i 50% ukupne vlasti u Federaciji, bez obzira na ukupan broj Hrvata?
Ako se na takva rješenja moralo u prošlosti pristati pod pritiskom zločina genocida, udruženih zločinačkih poduhvata, protjerivanja, haubica i indolentnosti zapadnih sila, danas se pod pritiskom HDZ-ovih jalovih prijetnji, lobiranja po svijetu, pa i pritisaka iz pojedinih krugova EU zasigurno ne mora. Nepristajanje ni na promil dodatnog derogiranja građanskog koncepta i osnovnih demokratskih načela minimum je ispod kojeg probosanske stranke ni pod koju cijenu ne smiju ići.
