To je odavno poznato onima koji muziku pažljivo prate, čitaju i uočavaju svaki detalj, a ne samo slušaju finalni proizvod. Marija je otpjevala dens hitove devedesetih “Plakati zauvek”, “Dačo, volim te”, “Pedro”, “Kafana na Balkanu” i druge. Rijetko govori za medije, ali joj se svidjela ideja da priča o muzici devedesetih, kada je ona bila neprikosnoveni vokal.
Kada ste počeli da se bavite muzikom?
– Cijela moja porodica se bavila muzikom, deda je svirao harmoniku s pokojnim Jašarevićem, tata je imao svoj vojni orkestar u Puli, brat je svirao gitaru. Prvi bend sam imala već sa 13 godina, svirali smo pank. Naš prvi nastup bio je na koncertu Bajage, bili smo mu predgrupa na turneji “S druge strane jastuka”. Kad sam došla u Beograd na studije, počela sam odmah da se bavim muzikom i da nastupam sa džez bendom, a u to vrijeme sam počela i da radim solo album koji se zvao “Zvuk tišine”, takođe u džez maniru, govori za Kurir.
Kako ste onda ušli u dens muziku?
– Kad je počeo rat, mi umjetnici bili smo smo onemogućeni da putujemo i da radimo kao prije, pa sam se ja više posvetila studijskom radu. Tako sam upoznala Gagija i Daču Daka, koji su tada bili dio Funky G-ja, pa su se kasnije razdvojili. Došli su u studio kod Srđana Babovića i tražili su da im on napravi muziku po kojoj bi oni igrali, a iz toga je i nastao njihov prvi album. Kasnije, kad su krenuli odvojeno, obojica su tražila da im ja pjevam vokale.
Vi za Funky G niste pjevali samo prvi album “Samo u snu”.
– Ne, to nisam ja radila. Ja sam pjevala glavne vokale na njihovoj drugoj ploči, na kojoj je bila pjesma “Plakati zauvek”, pa smo onda nastavili saradnju na skoro svakom sljedećem albumu.
Jeste li za njih pjevali glavne vokale sve dok je Anabela bila član grupe?
– Da, ali nisam samo ja pjevala. Mislim da je na trećoj ploči ona sama pjevala, a kasnije su ponekad kombinovali moj i njen glas, a nekad sam samo ja pjevala.
Sem njih, s kim ste još radili?
– S grupom May day, njima sam pjevala glavne vokale. A prateće sam radila skoro svima koji su tada bili aktuelni na sceni: Goci Tržan, Knezu, Gali, Eli Bi, Tvinsu.
Đole Đogani tvrdi da nikad niste pjevali glavne vokale njegovoj grupi.
– Pa dobro, radila sam mu prateće vokale. A osim toga, ja sam skoro uvijek pjevala glavne vokale na tim pločama, pa onda oni poslije toga pjevaju preko mog glasa i to se lijepo umiksuje na kraju.
I to su radili?
– Pa neka ih, tako su se učili. Ja sam za to da svaki album na kojem radim zvuči što bolje, mene zanima taj finalni proizvod.
Kako vi komentarišete to što je ta muzika rado slušana među omladinom?
– Meni je drago što je tako. Tada se komentarisalo da je to nekvalitetna muzika, a ispada da je ona mnogo melodičnija i harmoničnija nego ova koju danas slušamo. Trendovi dolaze i prolaze. Ovo što se sada kod nas sluša, na Zapadu je bilo aktuelno prije deset godina. Žao mi je što toliko kasnimo jer mislim da smo jako talentovani.
Postojala je priča da zapravo nikada niste voljeli da se slikate i da ste zato uglavnom radili u studiju?
– Pa ne, ja sam na to gledala kao na sastavni dio karijere, ali ne primarni. Uvijek sam više voljela da radim u studiju, koncerti su mi nekako oduzimali energiju.
Da vam neko sad traži da to radite ponovo, da pjevate glavne vokale za druge izvođače, da li biste pristali?
– Meni je to postalo pomalo dosadno. Nije to pitanje novca, nego kreativnosti i mojih želja da realizujem samostalne projekte.
