Pismo školi
Danas je Dan naše škole. Dan koji škola slavi pod čudnim okolnostima. Bez učenika i nastavnika. U tišini i sama. Nisam mislio da će mi škola nedostajati, ali tako je.
Nekada ćemo nekome ispričati kako smo se pripremali za časove.
Odakle da krenem.
Od nastavnika matematike, koji kao čarobnjak svojim alatima iz ekrana crta kružnice, trouglove paralelograme…
Upravo ovako počinje pismo dječaka V. DŽ., učenika VII 4 razreda Osnovne škole „Čengić-Vila 1“ u Sarajevu, koje me je natjeralo da kasnije dugo mislim o tome. O djeci i pismu.
Jesmo li zaboravili vrijeme kada je pismo, tradicionalno, pisano olovkom na jednostavnom ili ukrašenom papiru, igralo veću ulogu od SMS poruka, kojekakvih chatova ili, u konačnici, mailova koji su sve osim papira koji se u pismima nekada znao kvasiti suzama?
Mi ćemo se toga možda i sjetiti, a djeca? Hoće li nove generacije ikada osjetiti čar pisma i njegovog slanja ili dočekivanja, ono kada ga poštar donese na vrata i izvuče iz debele torbe.
Predivan običaj lijepog pisanja
Predstavljalo je radost voljenima, roditeljima, prijateljima. Kako da se zaboravi njegova važnost i simbolika?
Sjećate se, pismom, ili barem razglednicom, javljali smo se s mora, čestitali rođendane, Nove godine…
Danas je pismo otišlo u sferu digitalizacije i sjetimo ga se tek 11. maja na Svjetski dan pisama.
I zato sam osjetila istinsku sreću kada sam u školi gdje radim pročitala pismo dječaka, upućeno svim nastavnicima i svojim prijateljima povodom 9. maja, dana škole koju pohađa.
A, već idući tren dolaze mi nove poruke na računaru i vraćaju me u stvarnost.
Bože, gdje je nestao onaj predivan običaj lijepog pisanja? Da li se zdrava komunikacija izgubila, jer se sve svelo na digitalizaciju?
Sada samo tipkamo i tipkamo… Zaboravljamo pisati, zaboravljamo i misliti. Možda smo zaboravili i osjećati.
Ima li lijeka?
U očekivanju boljeg sutra koje sporo, sporo dolazi, najbolje je nekome pismo napisati. Jer, kada ti svaki dan isto dođe, kada ti još jedna sedmica prođe, dođe ti da se nekome obratiš. Lakše će ti biti i ako pismo pošalješ.
Vjerovatno je i ovaj učenik osjetio olakšanje, nakon što ga je proslijedio.
Riječi zarobljene u znakove
Uostalom, zar uloga pisma kroz povjest nije bila da ljude povezuje, a ne razdvaja?
Pismo je od nastanka do danas ukorijenjeno u povijesni i kulturni razvoj čovječanstva.
Pismo u obliku klina prvi put je zabilježeno kod starih Sumerana u priči o zavadi između Enmerkera, vladara Uruka i vladara grada Arate. Dok su se nadmudrivali preko glasnika, Enmerkar je u jednom trenutku po glasniku poslao glinenu pločicu sa urezanim klinastim znakovima koju vladar Arate nije mogao pročitati.
Interesantno je što su Sumerani izum prepisali čovjeku, a ne bogu. Riječi govora kao izuma bogova, prvi put su bile ‘zarobljene’ u znakovima pisma. Kod Egipćana, čitanje i pisanje bili su Totova zadaća. Jer, je on po egipatskoj predaji izumio i govor i pismo. Tako je to bilo kod starih civilizacija. Misli su putovale kroz vrijeme, zahvaljujući pismu. Od klinova, do današnjih e-mailova.
Pismo je preživjelo, od istorije do digitalizacije…
I pismo napisano iskreno s ljubavlju, ulazi u srce.
