Kuća je pokrivena tišinom i čini se kao da je vrijeme stalo unutar zidova te kuće-muzeja gdje živi Ferdonije Qerkezi. Netaknute sobe gdje čuva odjeću i stvari sinova i muža, umotanu u plastične vrećice, pune su uspomena i bola.
Sve sadašnje stvari služe kao most sa životom prije 1999. godine, kada je ona živjela sretna u ovoj kući sa suprugom Halimom Qerkezijem (53) i četvoricom sinova: Artanom (25), Armendom (24), Ardianom (19) i Edmondom (14).
U popodnevnim satima 27. marta 1999. godine, iz ove kuće u Đakovici, gdje je 23 ljudi našlo utočište, maskirani srpski policajci odveli su svih 11 muškaraca. Nikad se nisu vratili.
Život na čekanju
Kraj rata u obiteljskoj kući Qerkezi dočekala je samo majka Ferdonije i dvije snahe, koje su, godinama kasnije, odlučile započeti novi život.
Pet i po godina Ferdonije nije znala ništa o sudbini četvorice sinova i muža i nadala se da će se barem najmlađi sin vratiti živ.
No nada je ugašena 2005. godine, kada su vraćena tijela najstarijeg sina, Artana i najmlađeg, Edmonda. Imena Halima, Armenda i Ardiana, ostaju na listi više od 1.650 imena stanovnika Kosova koji se i dalje vode kao nestale osobe.
“Ova tragedija je u potpunosti promijenila moj život i moja sreća se pretvorila u tugu. Mnogo mi je teško, ali uz Božju pomoć živim. Rat me je oštetio mnogo. Ja sam ostala sama, s Bogom”, kaže Ferdonije Qerkezi.
Do 2005. godine, ona je kuhala jela za sinove i muža, a sada kuha za njih samo za praznike.
“Moj život je bio vrlo sumoran”, kaže ona opisujući proteklih 17 godina, dok joj suze ne prekinu priču.
Snagu nalazi u riječima koje joj je saopćio suprug na dan nestanka: “Možda policija vodi samo nas, muškarce. Ti moraš biti jaka, jer neko mora dati život za slobodu.”
“Neću nikad zaboraviti ove riječi”, kaže Ferdonije.
Majka Ferdonije nikada nije odustala. Od prvog dana oslobođenja Kosova do sada je učestvovala u nekoliko desetina protesta i sastanaka, tražeći pojašnjenje sudbine nestalih osoba.
Njeno postojanje je živi dokaz onoga što se dogodilo na Kosovu prije 17 godina.
Pet stotina nestalih u jednom satu
Procjenjuje se da je oko 4.500 ljudi nestalo kao posljedica rata na Kosovu. Sjećanje na njih se obilježava 27. aprila svake godine.
Porodice nestalih smatraju taj datum jednim od najgroznijih na Kosovu, jer je 27. aprila 1999. godine više od 500 muškarca nestalo u samo jednom satu.
Mladi aktivisti organizacije Youth Initiative for Human Rights – Kosovo i Nisma Ime, povodom obilježavanja Dana nestalih osoba u Prištini organizovali su simboličnu akciju, „Naša sjećanja, naša odgovornost”.
Na glavnom trgu u Prištini, mladi su držali u rukama 17 baklji kao simbolični podsjetnik na 17 godina, koliko porodice nestalih čekaju da se posmrtni ostaci njihovih najmilijih pronađu. Dok je tama prekrivala Trg Zahir Pajaziti, imena Halima, Armenda, Ardiana i stotina nestalih osoba su bila osvijetljena, pozivajući institucije da razjasne njihovu sudbinu.
“Činjenica da se više od 1.600 ljudi i dalje vode kao nestali, pokazuje da vlada zaborav u vladama Kosova i Srbije, jer je potrebno zajedno riješiti ovaj problem. Stoga izlazimo svake godine kako bismo podsjetili ljude i institucije, da ih probudimo iz sna, amnezije, da učine nešto o ovome”, kaže Venera Čočaj, koordinatorica programa YIHR.
Fond za humanitarno pravo Kosova je ponovo zahtijevao veću posvećenost Vlade i nadležnih institucija u praćenju istrage i lociranju posmrtnih ostataka, kao i u identifikaciji već pronađenih.
Prema podacima kojima oni raspolažu, pri Institutu za sudsku medicinu u Prištini nalazi se još 300 neidentifikovanih posmrtnih ostataka, koji su pronađeni tokom prethodnih godina u raznim grobnicama.
Na osnovu analiza, proizilazi da se DNK ovih posmrtnih ostataka ne podudara sa DNK uzorcima krvi prikupljenim od članova porodica nestalih. Stručnjaci pretpostavljaju da je taj problem prouzrokovan pogrešnim identifikacijama koje su se dogodile u prošlosti.
Stoga, FHP Kosova poziva nadležne organe da preduzmu konkretne akcije, kao što je intenziviranje saradnje sa udruženjima porodica žrtava rata, kako bi se omogućila pravilna identifikacija tih posmrtnih ostataka.
Identifikacija će olakšati bol porodicama žrtava, koje već 17 godina žive u neizvjesnosti.
