U Meki, u Saudijskoj Arabiji, kafa je bila zabranjena 1511. godine jer se vjerovalo da podstiče na radikalna razmišljanja i dokolicu. Tamošnji guverner je smatrao kako bi mogla ujediniti opoziciju, te je odlučio da je zabrani. Osim toga, članovi nekih sufijskih grupa su je koristili kako bi ostali budni tokom molitvi.
Kada je kafa u 16. stoljeću stigla u Evropu, sveštenstvo u Italiji se trudilo da je zabrani i označilo je kao đavolski napitak. Ipak, papa Klement VII je probao, rekao da je ukusna, pa se čak i našalio kako je treba krstiti. Nakon ovog papskog blagoslova, kafane širom Evrope ubrzano su počele uvoditi kafu u svoje ponude.
U Konstantinopolju je 1623. godine Murad IV preuzeo otomansko prijestolje i ubrzo zabranio kafu i uspostavio sistem kazni za one koji je piju. Kad bi vas prvi put uhvatili da je pijete, kazna su bile batine. Ako biste i poslije toga ponovo konzumirali ovaj napitak, ušili bi vas u kožnu torbu i bacili u vode Bosfora.
Švedska je 1746. godine zabranila kafu, kao i “pribor koji se za nju koristi”, te je policija oduzimala šoljice i podmetače. Čak je i kralj Gustav III naredio da osuđenici na smrt moraju piti kafu, dok su ljekari morali bilježiti koliko će šoljica trebati da popiju dok ih to ne ubije. Ova odluka je odgovarala osuđenicima, ali je ljekarima bila jako naporna.
U Pruskoj je 1777. Frederick Veliki izdao manifest tvrdeći da je pivo superiornije od kafe. On je tvrdio da kafa remeti potrošnju piva u zemlji, nadajući se da će kraljevski dekret utjecati na to da građani radije popiju pivo kad se probude. U proglasu koji je izdao se navodi da je on “odrastao na pivu”, objašnjavajući zašto misli da je pivo uz doručak dobra ideja.
