Zemlje Zapadnog Balkana su, baš kao i svijet, globalno suočeni sa prijetnjom ekstremizma i radikalizma ne samo od “Islamske države” već i od drugih radikalnih neofašističkih i rasističkih grupa, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa američka stručnjakinja za Balkan iz Vijeća za politiku demokratizacije (DPC) dr. Valery Perry.
Izvanredan poznavalac Balkana gdje provodi puno vremena, Perry ukazuje da je glavni problem država regije to što za razliku od Zapada nemaju dovoljno snažne demokratske institucije koje bi se nosile sa izazovima i nagomilanim nezadovoljstvom građana koje je usput i pogodno tlo za radikalizaciju.
Zemlje Balkana rade na prevenciji radikalizma i ekstremizma iako sa nedovoljnim resursima, naglašava.
RSE: Dr.Perry, nedavno ste objavili istraživanje urađeno za Vijeće za politiku demokratizacije (DPC) pod naslovom ”Uticaj napora u prevenciji i borbi protiv radikalizacije i nasilnog ekstremizma na Balkanu”. Šta je Vaš ključni zaključak nakon što ste pažljivo istraživali ovo važno pitanje?
Perry: Prije svega moram reći da mislim da je za svaku zemlju važno da osigura da njene obavještajne službe i snage bezbjednosti rade dobro svoj posao na prikupljanju i dijeljenju informacija, a potom i analiziraju te informacije na nezavisan način. To je izazov za sve države i Bosna i Hercegovina nije drugačija u smislu odgovaranja na neposredne opasnosti.
U širem smislu u prevenciji nasilnog ekstremizma u BiH i regiji, moj nedavni izvještaj za Vijeće za politiku demokratizacije, pokušao je dati detaljniji pogled na politička i socijalno ekomska pitanja koja bi mogla stvarati uslove za situacije u kojima bi manji broj osoba mogao gravitirati prema više esktremnim mjerama. I željela sam to da istražim kao i aktivnosti koje su razmatrane na prevenciji ekstremizma, kratkoročno i dugoročno.
Perry: Da. Prvo još jednom da ponovimo da je broj osoba koje su otišle da se bore u Siriju i Irak manji nego što smo vidjeli da je slučaj sa mnogim zapadnoevropskim državama. Ipak, kada pogledate veličinu Bosne i Kosova i drugih, to proporcionalno može biti značajno. U svakom slučaju to su izazovi sa kojima se mnoge zemlje nose. Bila sam u Briselu prije nekoliko dana kada je spriječen pokušaj terorističkog napada na glavnoj željezničkoj stanici.
Bilo je veoma veliko policijsko prisustvo na ulicama i šteta je bila ograničena, ali je to bio podsjetnik na izazov sa kojim se nose sve zemlje Zapada ali i globalno. Ono što mene posebno interesuje je kapacitet zemalja regiona da odgovore na terorističke prijetnje, ali i kako da spriječe širenje ekstremizma, i to su pitanja kojima je po mom mišljenju potrebno posvetiti više pažnje.
Zemlje kao Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Begija i druge, sve imaju različite nivoe efikasnosti u pokušajima da odgovore na te prijetnje. I to su čak i za njih veliki izazovi. Tako da države koje su slabije, koje nemaju snažne institucije i sistem kontrole vlasti, nemaju ni povjerenje svojih lokalnih zajednica što je sve otežavajuća okolnost u odnosu na zemlje koje imaju mnogo otporniji sistem vladanja.
RSE: Sigurno ste primjetili da su se sve balkanske države još od početka ove situacije sa terorističkim prijetnjama obavezale da će međusobno sarađivati u borbi protiv terorizma. Na osnovu Vašeg istraživanja, da li ste stekli utisak da su lideri balkanskih država bez obzira na sve razlike koje imaju međusobno, spremni da sarađuju u borbi protiv terorizma?
Perry: Moram biti iskrena i reći da nijesam skorije razgovara sa zvaničnicima odgovornim za te mjere, pa radije ne bih dala konkretan odgovor. Ali, ono što bih naglasila je da kada pogledate na nivo razvoja i profesionalizacije stručnjaka u vladinim institucijama širom regije, vidimo da se radi na tome, na adaptaciji nove geopolitike. I ponavljam, i zemlje EU se bore sa tim i mislim da i zemlje regiona pokušavaju da nađu najbolji način da navigavaju ovu situaciju, iako nemaju dovoljno resursa u institucijama ili konsolidovanu vladavnu neophodnu za tako nešto.
RSE: Na bazi onoga što ste zaključili tokom proteklih mjeseci možete li procijeniti kolika je opasnost od potencijalnog terorističkog napada? Vidjeli smo šta se dešava u EU i pored svih njihovih napora da to spriječe. Kolika je opasnost da bi se tako nešto moglo dogoditi i u regionu?
Perry: U smislu širih prijetnji mislim da Bosna i Hercegovina i region treba da budu na oprezu, baš kao što sve zemlje i jesu. Vidjeli smo napade u prijestonicama evropskih zemalja, ali i u manjim gradićima, čak i selima. Niko nije imun od toga. U smislu konkretnih prijetnji, mislim da glavna briga treba da bude da li ili ne pojedinci iz regije i izvan nje mogu gledati na slabe institucije kao na potencijalno sredstvo ili prednost u njihovim naporima da destabilizuju region. Mislim da bi to moglo biti nešto što bi mogli uzeti u obzir pojedinci koji koriste nasilje za postizanje ciljeva.
Još šire govoreći, kada gledate na ono pokreće pojedince da budu radikalizovani i da razmatraju taktiku nasilja i ekstremizma, više faktora pogoduje tome. Na primjer, za mnogo ljudi socijalno ekonomski faktori nijesu zadovoljavajući, mada i mnogo siromašnih ljudi u siromašnim zemljama nijesu radikalizovani. Ali se ne može isključiti da socijalno-ekonomski faktori ne igraju jednu od uloga u mnogo široj slici.
Dakle tu je osjećaj uskraćene pravde, marginazacije i udaljenosti od društva, nedostatak odgovarajućeg obrazovanja i šansi i sve je to izmiješan koktel u svakoj zemlji. Naročito u zemljama koje se još oporavljaju od veoma nasilnog rata i konflikta i nemaju uvjek institucionalane, obrazovne i socijalne mehanizme potrebne da bi pokušali da spriječe pojedince da razvijaju mišljenje u tom pravcu.
Takođe moramo da se sjetimo da ekstremizam dolazi u mnogo različtih veličina, oblika i ukusa. Trenutno me pitate o IDIL-u (“Islamska država”) koji inspiriše ekstremizam i već dugo slušamo o borbi protiv militantnog islamizma, ali takođe imate trendove i u regiji i globalno, u drugim oblicima ekstremizma, poput rasta grupa koje zastupaju „nadmoć bijele rase“, neonacističkih grupa i ostalih bijelih nacionalističkih grupa i pokreta koji su često povezani sa religijom. I mislim da sve te grupe igraju na nezadovoljstvo u društvu, na strah i promjene i svi se hrane jedni od drugih, na različite načine.
RSE: Na sve ove probleme o kojima govorite ste ukazali u istraživanju ali ste pomenuli da postoje tri potencijalna scenarija koji na Balkanu mogu oblikovati napore u borbi protiv terorizma. Na šta ste tačno mislili?
Perry: Ja sam zaista gledala na širu sliku u borbi i prevenciji protiv nasilnog esktremizma, obraćajući pažnju na detalje u nekim pristupima koji su uvedeni ili se pokušavju uvesti u regiji. Pokušala sam da determinišem što različiti ciljevi koji vode naprijed znače za zemlje regije, civilna društva tih država, i sa druge strane tu je EU koja preko različitih donacija radi na jačanju tih zajednica.
Prvi scenario odnosi se na status quo, odnosno činjencu da su sami projekti usmjereni na mlade ljude i na pokušaj da se minimalizuje radikalizacija i poboljšaju neke od kontraterorističkih mjera nijesu dovoljni. To je važno ali to ne uzima u obzir širu sliku u političkom smislu, i ne usmjerava pažnju na izazove u zemljama regije, na nezadovoljstva zbog dominatnog osjećaja nepravde. Ja sam ukazala na te različite manifestacije i frustracije kod ljudi na koje izostaje odgovor.
Drugi scenario koji sam uzela u obzir je podstaknut time što je u posljednje vrijeme objavljen izvjestan broj tekstova o regionu, od strane osoba van regiona, koji su sugerisali da bi se dugodišnji politički izazovi mogli riješti drugačijim granicama ili razmjenom teritorija. To je pogrešno. Ideja da bi ono što motiviše radikalizaciju, frustraciju i ekstremizam moglo biti eliminisano daljim razdvanjem ljudi prema njihovim etničkim, nacionalinim i religijskim opredjeljenjima je jednostavno netačna i nije se pokazala uspješnom nigdje. Mislim da umjesto toga treba raditi na tome da ljudi dobiju osjećaj da pripadaju pravednijem društvu.
I moj treći scenario, kojeg ja lično preferiram, je da je ovo pitanje u kojem se radi o efikasnoj vladavini o efektnim građanskim vrijednostima. I umjesto da se sve više udaljavamo od promocije liberalne demokratije, građanskog društva i odgovorne vlasti, tome treba više da težimo.
Ali nijesu nam dovoljni samo ljetnji kampovi o demokratskom društvu u koje ćemo poslati po stotinak djece, potrebno nam je da vidimo cijele obrazovne sisteme koji će razviti kritičko mišljenje, građansko obrazovanje koje će učiti šta znači biti građanin i šta je funkcionalna demokratija. Nastavnici treba da nauče djecu kako da razmišljaju kritički i to treba da bude mainstream svakog sistema širom regije. To se ne može naučiti u ljetnim kampovima.
I istovremeno već ustaljene frustracije i osjećaj ljudi da im je pravda uskraćena, politika korumpirana, a političari ne odgovoraju za ono što rade, mora biti konfrontiran efektnijim i boljim vladanjem, da bi ljudi izgubili osjećaj da ih je sistem isključio i da konačno prepoznaju da sistem radi za njih.
Da ponovim, ovo nije nešto što se odnosi samo na ovaj region, već to vidimo i na globalnom nivou, vidjeli smo ove procese sa Brexitom, sa izborom predsjednika (Donalda) Trumpa. Trenutno vidimo i neke interesantne kontra reakcije na to u Francuskoj sa izborom Emmanuela Macrona.
Ali nešto se događa u smislu da ljudi osjećaju da društva i politika ne rade za njih i odgovor na pitanje hoće li društva na miran način izaći iz ovoga, zavisiće od efikasnosti u odgovoru na sve te prijetnje prije nego što se materijalizuju.
