Nauka kaže da su samo ljudi sposobni da emotivno reaguju na patnju drugih ljudi izražavajući empatiju. Empatija, bilo da je paralelna (“osjećam se jednako ili slično kao osoba koja pati”) ili reaktivna, smatra se svojstvena samo čovjeku.
Termin empatija se odnosi na proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi, te predstavlja neposredno saznanje osjećanja, želja i namjera drugih ljudi.
U jeku nasilja i terorističkih napada, ljudi putem društvenih mreža izražavaju svoje suosjećanje sa nevinim žrtvama porukama, različitim slikama, tagovima, fotografijama zastava i sl.
U istom trenutku pokreće se pitanje/diskusija o tome zašto ne reagujemo jednako ili slično kada su u pitanju sve žrtve? “Zašto suosjećamo sa Briselom, a ne sa Ankarom?” – samo je jedno od aktuelnih pitanja koja kruže društvenim mrežama.
“Nauka tvrdi da je jedan od ključnih mehanizama tj. preduvjeta za osjećanje (koje prethodi izražavanju) empatija, jedan oblik identifikacije sa žrtvama. A da bi uopće došlo do identifikacije, neophodno je percepirati žrtvu sličnom sebi. Drugim riječima, percepcija sličnosti je osnova za empatiju”, pojašnjava Čehajić Clancy.
Ona dodaje kako percepcija sličnosti može da se kreće od boje kože, stila života do sveukupnih kulturoloških i socijalnih normi. Ovakva percepcija koja često nije u vezi sa realnom slikom svijeta čini osnov ne samo za postojanje ili manjak empatij, već i za druge psihološke reakcije kao što su moralno isključivanje, dehumanizacija i sl.
“U konačnici, ukoliko želimo razvijati empatiju, neophodno je kod ljudi kreirati sliku da smo sličniji nego što mislimo”, poručuje ova socijalna psihologinja u razgovoru za Klix.ba.
