Preko ljeta u kućici na drvetu uz Gradašničku rijeku u Pirotu, a preko zime duboko u pećini u podnožju Stare planine, brinući o divljim i domaćim životinjama već više od 10 godina živi šezdesetpetogodišnji penzioner Panta Petrović.
Tako je, kaže, odlučio sam. Poslije “života bez sreće”, o kome detalje ne otkriva, i nekoliko godina rada u inostranstvu što mu je obezbjedilo penziju, sada je u sprezi sa prirodom, bez društvenih stega i potpuno slobodan.
“Tamo se nisam uklopio, a ovakvu slobodu ni za kakav novac ne možete da kupite. Ne dolazi vam račun za struju, za vodu… A imate sve ono najvijrednije što vam priroda daruje”, priča Panta.
Pošto su hladni dani prošli, iz pećine duge, kako procjenjuje, 25 metara u dvorište pored kolibe na drvetu doveo je svoje ljubimce – divlju svinju od 200 kilograma, petnaest koza i jarića, pse, mačke i kokoške.
“Divlju svinju sam našao tamo na planini kad je bila samo devet kilograma teška i čuvam je tri godine. Vidite koliko je Mara porasla! Svakog dana pije dva litra mlijeka, pa zbog nje čuvam i koze. Pripitomio sam je, radi sve što želim”, kaže Panta, a sve to i dokazuje.
Divlja svinja mu jabuku jede iz ruke, a klas kukuruza bukvalno sa stomaka. To što ga je kao prase jednom ujela odmah joj je oprostio. Trikovima je naučio i jarca od preko stotinu kilograma.
“On i Mara se baš i ne vole, ali me oboje slušaju. Jarac mi stavi prednje noge na ramena, uspravi se, prislonim mu flašu i obojica pijemo, svako iz svoje”, ispričao je Panta, a onda sve to i pokazao.
Kupa se u rijeci, grije na vatru u buretu, spava na zemlji. Ne kaže da je lako, ali u svemu tome, pa i detaljnoj priči o načinu života koji je izabrao, neizmjerno uživa.
“Spavam, a dođe pacov, osjetim ga na ruci. Ništa – pomjerim ga i nastavim. Ove zime su nas u pećini napali vuci, odneli su dvije koze i četiri jarića. Ali nije bilo opasno, uzeli ih i nisu se više vraćali”, priča Panta.
Dodaje da su od ovih na planini mnogo opasniji “vukovi iz grada” jer, kaže, oni dolaze često, a ne samo jednom po plijen.
“Ovo mi je druga kuća na drvetu. Napravio sam je nakon što su mi nekoliko stotina metara niže prvu zapalili. I ovdje se vidi trag testerom, kao da su pokušali da mi drvo isjeku”, požalio se Panta.
Ipak, više je onih komšija koji kod njega rado dolaze da popričaju, donesu nešto hrane za životinje ili kupe mlijeko. Priznaje da mu društvo ponekad nedostaje kada ostane dugo sam na planini.
“Kroz planinu nosim samo ovo seljačko odijelo staro preko 150 godina. Kapa se zove ‘kozinjavka’, spasava me od stršljena jer se upletu u nju ako mi lete oko glave. Ovaj kanap na pantalonama me čuva od zmija, visi, pa ih privuče da prvo njega uhvate”, priča on.
Jasno mu je da ne može svako da razumije zašto je napustio kuću i odabrao ovakav način života, ali nikome ne dozvoljava da ga preispituje.
“Imao sam pet žena, nijednom se nisam ženio, i imam šestoro djece. Porodica nema razloga da mi se miješa u život, pa ni ja se ne miješam u njihov”, izričit je Panta.
Pažnju javnosti godinama privlači i sve novinske tekstove o sebi uredno čuva i pokazuje. Želi da se zna da je spreman da pomogne svakom ko odluči da se na njega ugleda.
