Uz kanjon rijeke Radika, na planini Korab, Dešat i Krčin, sa desne strane nalaze se sela Žirovnica, Viduše, Rostuša, Velebrdo, Trebiše, Bituše, Prisojnica, Adžievci, Skudrinje. Sa lijeve strane rijeke, na planini Bistra, leži selo Boletin, iz koga su se 1961. godine iselili svi stanovnici u Turskoj. Prije nekoliko godina Dževdet Ćomerp, povratnik iz Turske, na očevo ognjište sagradio je kuću u kojoj živi 5-6 mjeseci godišnje. Najavljuju da će se u selo Boletin vratiti i drugi potomci, bivši stanovnici. Na planini Bistra nalazi se i selo Janče, a na Stogovo je selo Mogorče. Ova regija je poznata kao Donja Rijeka.
Uvijek ljubazni prema jabandžijama
Naša prva stanica sunčanog dana u novembru bila je prvo selo u Donjoj Riijeci, Žirovnica, smještena na obroncima planine Korab, koja pripada opštini Mavrovo Rostuša. Zetekli smo stanovnike u centru sela okupljeni na jutarnju kafu na novembarskom suncu. Otvorenog srca i sa osmijehom su nas pozdravili, poželi dobrodošlicu. U školi nas je dočekao direktor Redžep Redžeposki.
“Naši ljudi kroz stoljeća su živjeli teško, sami su se snalazili lutajući kroz nepoznate zemlje i radom uspijevale da svojim porodicama osiguraju opstanak. Sa nevoljama se i dalje suočavaju. Takva je bila i ostala naša sudbina. Od rođenja do smrti pečalbarimo širom svijeta. To je razlog zašto smo pitomi i uvijek željni jabandžijama (strancima) da pomognemo koliko god možemo, jer znamo šta je muka i šta znači da nekome pomognete kada mu je najteže”, objašnjava Redžepovski zašto su uvijek Donjorijekanci ljubazni i gostoljubivi.
Zidari-pečalbari
Od pamtivijeka Donjorijekanci sa torbom na rame, mistrijom i teslicom, odlazili su na rad u inostranstvo. Oni su se i u nepoznatom kraju, na gradilištima istakli i postali prepoznatljivi i traženi kao odlični majstori za zidanje, malterisanje, postavljanje fasade.
Ovaj trend nikada nije prestao. I u ovom stoljeću nastavljaju isto, samo u novim uslovima koje nudi nova era. U 2002. i 2003. godine, gotovo polovina Žirovničana se preselio u Italiju, a i druga sela u Donjoj Rijeci su prepolovljena.
Stanovnici kažu da su primorani da u odu.
“Niko ne ostavlja svoje ognjište bez razloga, svako od nas bi volio da ima posao u svom rodnom mjestu. Ali nema posla, idemo u svijet ali tamo nećemo ostati, na kraju mi ćemo se vratiti svojim kućama. Život u inostranstvu je na drugom mjestu. Odlazimo stazama naših predaka i kada se budu stekli uslovi za život, mi ćemo se vratiti. Da imamo posao ovdje, ni jednom od mladih nebi palo na pamet da ode, jer svi znamo da je pečalbarski kruh jako težak”, kaže 25-godišnji Dževad, diplomirani profesor koji u inostranstvu radi kao majstor svog zanata koga je naučio od svojih roditelja.
Gdje god da krenu, Donjorijekanci ponovo se vraćaju kući, rodni kraj se ne zaboravlja. Ljeto i zimu provode sa voljenima koji kada odu u penziju vraćaju se da žive u svom rodnom mjestu.
Ipak u svim selima ove regije izgrađuju se nove kuće sa nekoliko spratova koje bude nadu da će Donja Rijeka oživjeti i da će njeni mještani moći da žive od svog rada, ali tu gdje su im korijeni, tu gdje su i rođeni.
