Vođa makedonske opozicije Branko Crvenkovski saopćio je uvjete pod kojim bi opozicija nastavila politički dijalog sa makedonskim vlastima.
Opozicija traži da se paralelno sa lokalnim, održe i parlamentarni izbori, a sudjelovanje na izborima je uvjetovano fer izbornim procesom koji bi provodila privremena vlada, koja bi funkcionisala od raspisivanja do završetka izbornog procesa.
Uvjet opozicije je da tri ključna resora – pravdu, unutrašnje poslove i finansije, vode ljudi koji su prihvatljivi, kako za vlasti, tako i za opoziciju.
Opozicija, također, traži da se naznači nestranačka ličnost koja bi bila direktor javnog servisa, Makedonske radio televizije, te da se za izbore implementiraju preporuke OEBS-a.
Premijer Nikola Gruevski nije direktno odgovorio na zahtjeve opozicije, ali ministrica unutrašnjih poslova Gordana Jankulovska je poručila opoziciji “da za rad Ministarstva unutrašnjih poslova govori povjerenje koje građani daju određenoj političkoj strukturi”.
“SDSM (Makedonski socijaldemokrati) već šestu godinu zaredom trpe katastrofalne poraze na izborima – ne od ministra, već od građana, koji im ne ukazuju povjerenje, zato što SDSM nema konkretan program, projekte, ni rezultate od vremena u kojem su vladali u Makedoniji “, replicirala je Jankulovska.
Bojkot institucija
U narednom razdoblju glavna tema u Makedoniji će biti jesu li uvjeti opozicije umjereni, ili pretjerani i neprihvatljivi, postoji li prostor za politički kompromis kako bi se deblokirala politička kriza, te šta bi značilo da se u martu održe lokalni izbori, a da na njima ne sudjeluje opozicija.
Branko Crvenkovski je koristio veoma oštar vokabular i poručio da se poslanici opozicije neće vratiti u Parlament, za koji smatraju da je izgubio legitimitet.
“Vlasti su grubim nasiljem izbacili iz Parlamenta poslanike opozicije i predstavnike medija, prekršili Ustav i zakone, te donijeli budžet u nelegalnoj proceduri. Narodne pare koje se troše u novoj godini, troše se na nezakoniti kriminalni način. Ovim postupkom Makedonija definitivno više nije pravna država i parlamentarna demokratija, nego partijsko-policijska država sa totalitarnim režimom.“
Nikola Gruevski nije požurio da odmah odgovori svom političkom rivalu, vjerojatno da bi ostavio prostor za nastavak političkog dijaloga i eventualnog kompromisa. Ali, povoda za realni optimizam zapravo nema.
Strani ambasadori i Evropska unija, koji do iznemoglosti ponavljaju da je “institucionalni politički dijalog” osnovni preduvjet da bi država pretendirala da uđe u društvo evropskih demokratija, zapravo nemaju niti prevelikog interesa da posreduju u unutrašnjoj makedonskoj političkoj krizi, niti više imaju instrumente za pritisak kod makedonskih političkih elita.
Dosadašnje političke garniture su prihvaćale njihove “savjete”, da bi zauzvrat Makedonija napredovala u procesu integracija u NATO i EU.
Nakon višesstrukog grčkog veta, kako u NATO-u, tako i u EU-u, međunarodni faktor zapravo i nema šta obećati makedonskoj Vladi kako bi radila na kompromisu sa opozicijom.
Posebna priča je urođena arogancija makedonskih političara, kojima nedostaje elementarni osjećaj za demokraciju i stvaranje normalnog nepartijskog društva.
Upravo je aktuelni vođa opozicije Branko Crvenkovski bio premijer Vlade kada je 1994. odbio uvjete makedonske opozicije za fer izbore, izašao na maltene jednostranačke izbore i vladao zemljom pune četiri godine, bez sudjelovanja opozicije u radu Parlamenta i drugih državnih institucija.
Tada je Makedonija bila mlada demokracija i radilo se o drugom stoljeću, ali, nažalost, demokratsko društvo u zadnjih 20 godina nije sazrelo. Naprotiv.
Ko god došao na vlast u Makedoniji ponaša se kao da će vječito vladati na svim ključnim, ali i minornim pozicijama u svim institucijama, postavlja partijske vojnike, umjesto sposobne profesionalce. Ide se tako daleko da je neophodna partijska knjižica da bi neko radio kao bolničar, ili portir!
Građani u zvanično najsiromašnijoj zemlji u Evropi su potpuno izgubili nadu da će dočekati pristojnu vladu, koja neće dijeliti ljude na “naše” i “njihove”.
Zračak nade je bio otvaranje pristupnih pregovora sa Evropskom unijom, ne zato što će samo sudjelovanje u Uniji poboljšati ekonomski standard, nego zato što process pregovora pomaže državi da se demokratizuje i približi evropskim demokratskim standardima.
Gotovo nemoguć konsenzus
U ovakvoj atmosferi u Makedoniju je došao specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda za grčko-makedonski spor oko imena, ambasador Matthew Nimetz.
On je najprije bio u Atini, gdje je vodio razgovore sa premijerom Antonisom Samarasom i ministrom inostranih poslova Dimitrisom Avramopulosom, koje je Nimetz ocijenio kao “iskrene i obećavajuće”.
Nimetz je rekao da nema konkretni kompromisni prijedlog, već da želi izložiti neke ideje i razmišljanja o kojima je diskutovao u Atini, te koje će pokrenuti u Skoplju.
Nimetz je u Atini rekao da je optimista da se rješenje može iznaći i da u protivnom ne bi ni radio ovaj posao.
Ukoliko bi američki diplomata postigao neki spektakularni pomak oko dogovora na relaciji Atina-Skoplje, kao što sramežljivo najavljuje, to bi bio veliki obrt i za makedonske perspektive u NATO-u i EU-u, a bez sumnje bi djelovalo i na unutrašnju makedonsku političku krizu.
Ali, obzirom da se u Makedoniji vlast i opozicija ne mogu dogovoriti oko elementarnog funkcioniranja države i demokracije, višestranački konsenzus oko tako suptilnog pitanja kao što je promjena imena, je gotovo nemoguć.
Velika je izvjesnost da će posjeta Nimetza Atini i Skoplju biti samo još jedan “brainstorming” koji neće donijeti nikakav pomak, a kamo li rješenje komplikovanog spora oko imena, koji traje više od 20 godina.
Ovome treba dodati da je Vlada Antonisa Samarasa u Grčkoj izuzetno fragilna zbog teške ekonomske krize u zemlji gdje je strahovita recesija, a nezaposlenost je porasla od osam na 24 posto u zadnje četiri godine.
Trzavice oko osjetljivih nacionalnih pitanja kao što je ime Makedonija, vjerojatno bi smjesta pokopale Vladu Samarasa.
Vrijedi podsjetiti i ko je grčki premijer Antonis Samaras. On je kao ministar spoljnih poslova na početku devedesetih onemogućio brzo zatvaranje problema, histeričnim zahtjevom da Republika Makedonija ne smije koristiti niti ime Makedonija, niti pridjev izveden iz tog imena!
Zbog ultranacionalističkih stavova, premijer Konstantinos Mitsotakis ga je smjenio sa dužnosti, ali on je 1993. srušio Mitsotakisovu desničarsku vladu i formirao političku stranku (Nea aniksi) na početku isključivo na antimakedonskoj platformi, koja je veoma kratko postojala
