Paravojske se mogu vrlo dobro iskoristiti za hibridni rat, za organizovanje demonstracija, izolovanih napada na neprijatelje režima ili “nacije”, pa i za oružane sukobe niskog inteziteta. Generalno, za destabilizaciju Bosne i Hercegovine i susjednih država, koje velikosrpski nacionalizam još ubraja u “srpske zemlje”. To je, prema izjavama najviših srbijanskih dužnosnika, još uvijek mainstream politika u Srbiji.
Samo prisustvo osobe iz kriminalnog miljea kakav je Igor Bilbija, ili jedne pijavice koja živi od zloupotrebe boračkog statusa Vukotića, u cijeloj toj priči nije toliko bitno, koliko su opasniji oni koji stoje iza njih. Igor Bilbija je prijedorski kriminalac, sa debljim sudskim i još debljim policijskim registrom o sebi. U aprilu 2013. godine uhapšen je u akciji “Sova”, zajedno sa Sinišom Milojevićem “Kobrom” iz Banjaluke, Milanom Vujčićem “Vujketom” i Petrom Lekićem “Roletom” iz Gradiške te Borisom Torbicom “Čorbom” iz Prijedora. Okružno tužilaštvo Banjaluka im je na teret stavilo teški oblik zelenaštva, u kojem su nastupile teške posljedice za oštećene.
Za Bilbiju i gore pomenute postoje indicije da su članovi šireg pro-četničkog kriminalnog kartela Jotić-Damjanović-Kesić. Pojavljivanje u priči Nenada Stevandića i pomenutog klana je najindikativniji i najopasniji sastojak ovom propagandnom i militantnom djelovanju, koji se ne smije olako shvatiti. Prvo, njihova umješanost treba da cijelu tu stvar domaćoj i stranoj javnosti, ali i Vladimiru Putinu, učini ozbiljnijom, težom, organizovanijom i da ovom političko-kriminalnom projektu privuče što više radikalizovane i nezaposlene omladine, sitnih kriminalaca i patriota.
‘Priredbe’ sosovca Nenada Stevandića
Drugo, njihova povezanost sa ovim cirkusom je težak indikator i dokaz da iza ovog obavještajno-propagandnog djelovanja stoji ozbiljnija i opasnija politička, finansijsko-organizacijska i paramilitantna struktura i interes, oličeni, prije svega, u novoj Stevandićevoj partiji Ujedinjena Srpska i pomenutom kriminalnom klanu. Postoje indicije da ovaj klan okuplja nekadašnje pripadnike “Srpskih odbrambenih snaga” – SOS (pripadnike “Crvenih beretki” i banjalučkog “Crvenog kombija”), članove ratnih bandi, nekadašnje obavještajce Ministarstva unutrašnjih poslova entiteta Republika Srpska, ratne profitere i predvodnike etničkog istrebljenja nesrba iz Bosanske krajine.
Stevandić, koji je također 1991. i 1992. godine, u režiji Službe državne bezbednosti Srbije, Frenkija Simatovića, Jovice Stanišića i Damjanovića, regrutirao i naoružavao mlade nacionaliste i kriminalce za srpsku paravojnu jedinicu SOS i slao ih na obuku u Srbiju, sada se najedanput pojavljuje u indikativno sličnoj ulozi. I tada, i sada Stevandić koristi pripadnike kriminalnog miljea. Kako, zašto? – na to odgovor treba da daju nadležne bezbjednosne institucije u Bosni i Hercegovini, ali i zemalja članica NATO pakta. Stevadnić i njegova partija, finansirana od pomenutog klana, 2015. godine dobili su ulogu da koordiniraju brojne srpske nacionalističke i proruske grupe i kriminalne organizacije u RS-u te da od njih prave koherentniji skup sljedbenika, paradera i potencijalnih fajtera, demonstranata i ratnika, koji će se moći upotrijebiti kada bude zatrebalo.
To se moglo vidjeti i u organizaciji proruske parade “Marš besmrtnog puka”, koju je 2016. i 2017. godine predvodio upravo Stevandić, a kojoj su, pored neofašističkih i proruskih organizacija (SNP Izbor je naš, Veterani RS-a i mnogi drugi), prisustvovali i konzul Srbije u Banjaluci, dobar dio članova i službenika Vlade RS-a, kabinet predsjednika RS-a Milorada Dodika, predstavnici Boračke organizacije RS-a i mnogi drugi.
‘Sloboda ili smrt’ kao ‘pomirenje ili smrt’
Također, prisustvo različitih “humanitarnih” neočetničkih organizacija, iako jeste zastrašujuće, nije toliko opasno. Oni su samo indikacija jedne opasne i ratnohuškačke politike koja nam dolazi iz susjedne Srbije i koja koristi RS kao ideološki okupirani dio Bosne da negira i diskvalifikuje Bosnu i Hercegovinu kao državu, da je domaćoj i svjetskoj javnosti prikazuje kao tobož “leglo terorista” ili “neuspjeli projekat”, ili, pak, kao “isuviše muslimansku zemlju za ukus Evrope”.
Zvanična Srbija, kao, uostalom, i pro-herceg-bosanski i neoustaški dio političke scene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vodi dvostruku politiku prema Bosni i Hercegovini. Pozivajući se na dijalog, evropske tekovine, regionalnu stabilnost, pomirenje i suživot, istovremeno negiraju i destabiliziraju Bosnu, podgrijavaju mržnju među njenim građanima, podržavajući neočetničke i neoustaške trabante u samoj Bosni i Hercegovini, stvarajući tako uslove da se nametnu kao regionalni igrači, faktori stabilnosti i pokrovitelji jednog dijela teritorije Bosne i Hercegovine.
Ona stara četnička krilatica “sloboda ili smrt” sada se u Bosni može čitati i kao “pomirenje ili smrt”. Ova uloga Srbije, a dijelom i Hrvatske, u suštini je velikodržavnička i antievropska, to je prijetnja miru, cjelovitosti i nezavisnosti Bosne. Ali, prijetnja i za razvoj njihovih društava i ekonomija, naročito Hrvatske. E, tu vidim veliku opasnost, veliki rizik od budućeg oružanog sukoba niskog inteziteta, ili, pak, od hibridnog rata, koji se praktično već vodi protiv Bosne i Hercegovine, i to na dva fronta.
Svi zadovoljni, a pola Bosne nema
Posebno je opasna klerofašistička ideja koja je prisutna u podtekstu političkog djelovanja Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, a to je razmjena teritorija sjevera Kosova za Preševsku dolinu i RS za Kosovo. Vučić je toj trgovini dodao vrlo težak ustupak, a to de facto priznanje Kosova (bez četiri sjeverne opštine) od Srbije i stolicu Kosovu u Ujedinjenim nacijama, koji bi Srbija dala u zamjenu za RS u statusu Abhazije ili Južne Osetije.
Ovaj ustupak je vrlo privlačan zapadnim igračima, jer tako rješavaju albansko-srpske odnose, a onda odjednom postdejtonska Bosna sa entitetom RS nije više konflikt, kojeg je zamrznuo i za kojeg je odgovoran Zapad, već je Bosna sa otcijepljenom i nepriznatom RS, kao nekom novom Abhazijom, sada zamrznuti konflikt za kojeg je odgovorna Rusija. RS režim, uz podršku Srbije i Rusije, ima sve kapacitete ne za konvencionalni rat, već da u hibridnom sukobu i nekonvencionalnim aktima neprijateljstva, nasilja, okupacije i secesije iznudi faktičko stanje u kojem će RS biti potpuno faktički izolovana, otcijepljena, kontrolisana i odbranjiva od ostatka Bosne, sa ili bez referenduma.
Naročito je istočni dio RS-a, od Semberije do Gacka, takva teritorija, približno iste površine kao Kosovo, na kojoj je secesija potpuno vojno odbranjiva. Samo je pitanje kada će Rusi, ruski igrači u Srbiji i sam Dodik procijeniti da je nastupio momenat “sad ili nikada”. U par dana rusko “humanitarno” prisustvo na aerodromu u Banjaluci ili u Zvorniku može promijeniti status quo i odnos RS-a prema ostatku Bosne i Hercegovine na terenu te pokrenuti nepredvidljiv razvoj događaja.
Srbija kao JNA devedesetih
U ovom pravcu RS režim intezivno razvija saradnju sa svim što je pročetničko, prorusko, a antidemokratsko, antiliberalno, antizapadno, i to na gotovo svim političkim nivoima – od religiozne i kulturno-umjetničke saradnje i akademske scene, preko kulturno-propagandne, patriotske, ekstremističke, paramilitantne i odbrambene saradnje, do zvanične ekonomske, policijske i paradiplomatske saradnje.
RS režim razvija saradnju i sa ideološkim blizancima, evropskim neofašističkim partijama i grupacijama, sa pročetničkim i neokonzervativnim grupacijama u Vašingtonu, pa i sa izraelskim klerofašističkim snagama okupljenim oko Avdigora Libermana i partije Benjamina Natanjahua. Znači sa svima koje RS režim vidi kao mogući oslonac za vođenje islamofobne, rasističke i separatističke politike i ultimativno za toliko priželjkivano otcjepljenje od Bosne i ujedinjenje sa Srbijom. Dodik i drugi velikosrpski političari u regionu ne žele da se takva saradnja vidi u svoj svojoj razgranatosti, hronologiji i intezitetu, te će lagati, prikrivati i fingirati činjenice i motive o tome. No, nisu više 1990-te i stvari se danas vrlo brzo procure u javnost.
U odnosu na 1990-te, takozvane srpske zemlje danas imaju drugačijeg “moćnog pokrovitelja”. Prije 26 godina to je bila bivša Jugoslovenska narodna armija i Jugoslavija shvaćena kao “proširena Srbija”. Danas je to Rusija i rusifikovani velikosrpski nacionalizam. Zato je Dodik učinio sve da u posljenjih 10 godina učini RS potpuno pokrivenom ruskim faktorom. U tom smislu RS je prestala biti “ničija zemlja” između NATO-a i Srbije, već je postala ruska spoljnopolitička i obavještajno-bezbjednosna platforma, koja radi u punom kapacitetu.
Deseci miliona eura za policiju RS-a
Rusi su prisutni u ekonomiji, a posebno u kulturnom, medijsko-propagandnom i religioznom životu. Prisutni su u i oko MUP-a RS-a, koji intezivno sarađuju sa ruskim policijskim i bezbjednosnim službama, u vidu razmjene informacija, učestalih obuka i opremanja specijalne jedinice RS-a i drugih jedinica posebne namjene od ruskih instruktora i specijalista. Također, MUP RS-a i policijsko-bezbjednosne agencije Srbije su praktično jedna organizacija.
RS režim intezivno ulaže u omasovljavanje, naoružavanje i opremanje policije RS-a. Specijalna jedinca je u posljednjih četiri-pet godina upetostručena u ljudstvu i sada broji između 180 i 250 pripadnika. Jedinica za podršku organizovana u 12 odreda broji sada broji oko 300 pripadnika. Iz policijske akademije je 2007. i 2008. godine izlazilo u prosjeku 35 svršenih kadeta za potrebe opšte policije i specijalne jedinice, dok je 2017. godine izašlo 120 svršenih kandidata za opštu i 45 za specijalnu policiju. U ovoj godini planira se još 160 kadeta. Iako to nije bio plan, ova policijska akademija je 2009. godine počela obuku kadeta za sepcijalnu jedinicu.
U MUP-u RS-a je u posljednje dvije godine primljeno i 500 svršanih diplomaca Visoke škole unutrašnjih poslova, a planira se i organizovanje neke vrste pomoćne ili rezervne policije. RS režim je od 2013. godine uložio više od 30 miliona konvertabilnih maraka (oko 15 miliona eura) za nabavku automatskog naoružanja dugih cijevi, pištolje, snajpere, optičku i drugu opremu specijalne jedinice, preko 15.000 uniformi, pancire, šljemove, terenska vozila, komadno-štabna vozila i opremu za vezu, kriptozaštitu, prisluškivanje i elektronsko ometanje. Otvoreno se najavljuje remont srbijanskih tenkova na Palama.
Hotel kao štab proruskih i pročetničkih snaga
Ogromna količina zaostalog i sakrivenog vojnog oružja, od “papovki” i autmoatskih pušaka do minobacača i lakih topova, nalazi se na teritoriji RS-a, a samo u decembru 2016. godine na teritoriji ovog bh. entiteta MUP RS-a je oduzeo i kod sebe pohranio oko 5.000 komada oružja, najviše pištolja i revolvera, ali i lovačkog, pa i prepravljanog formacijskog vojnog oružja. Do sada je uoženo više od 10 miliona KM (oko pet miliona eura) za revitalizaciju bivše kasarne JNA Zalužani, koja je nelegalno uzurpirana od Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i bez pravnog osnova upisana kao vlasništvo MUP-a RS-a.
Dodik otvoreno najavljuje da će 39 milona dolara, koliko je dio od isplate ruskog klirinškog duga Bosni i Hercegovini, biti uloženo u policiju i centar za obuku u Zalužanima. Dodik već deceniju drži aerodrom Mahovljane zatvoren za sve kompanije osim srbijanskih, odbijajući vrlo dobre ponude Wizzaira i Ryanaira, a sada se naprasno gradi takotvani kargo centar. Zalužani i Mahovljani su najvjerovatnije lokacije gdje će se useliti takozvani ruski humanitarci i formirati svoju bazu. Pojedini sagovornici aludiraju da bi se to moglo desiti čak prije općih izbora u oktobru.
Kod Rudog se od 2014. godine nalazi ekskluzivni hotel “Komsar Rudo”, sa ogromnim zemljišnim kompleksom u vlasništvu ruskog oligarha i bliskog Putinovog saradnika Rašida Serdarova, koji je glavna političko-obavještajna ruska zaleđina Dodiku, RS režimu i proruskim snagama u Bosni i Hercegovini i regionu. Hotel praktično djeluje kao štab proruskih i pročetničkih snaga u regionu i, pored Zalužana i Mahovljana, još jedna je vjerovatna lokacija za formiranje proruske baze na teritoriji nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine.
Rusi na 40 kilometara od NATO-a
Sam Dodik je svoj od građana RS-a i Bosne i Hercegovine opljačkani imetak sklonio u Srbiju i Rusiju i, sve i da hoće, sada ne može ustuknuti ni korak nazad. Njemu politički i ideološki nema povratka na staro. On će nastaviti gurati u pravcu dok Srbe ponovo ne nahuška da oružjem brane ideju “ujedinjenja srpskih zemalja” kao tobož legitimnu i legalnu. Štaviše, njemu ni Rusija neće dati azil i zaštitu dok ne vidi konkretan razultat na terenu u momentu za koji Rusija procijeni da je dobar.
Rusiji, za sada, odgovara ovakav status-quo u Bosni i Hercegovini, koji pokazuje potencijal da destabilizira dijalog u regiji i put Bosne i Hercegovine u evro-atlantskim integracijama. Rusija će učiniti sve da takve destabilizirajuće mehanizme u regiji zadrži i na sve načine će podržati igrače koji na tome rade. I one u Srbiji, i one u Hrvatskoj. Rusima je u cilju da na predstojećim opštim izborima Dodik formira vlast sa Stevandićevom Ujedinjenom Srpskom, sa kojima bi Dodik imao glasove da Ruse i proruske igrače uvede u vlasništvo nad Rudnikom Ljubija i Željeznicama RS-a. Time će Rusi dobiti ne samo ekonomsko, već ogromno paravojno i obavještajno uporište na samo 40 kilometara od granice sa NATO-savezom. Ako se to dogodi, ne samo RS, već cijela Bosna i Hercegovina postaje ruska platforma, a u Bosni nastupa game over za NATO saveznike za sljedećih 30 godina.
Na potencijalni sukob kao posljedicu sve većeg ruskog političkog i bezbjednosnog djelovanja u Bosni i Hercegovini i regiji i naraslih nacionalističkih i antizapadnih snaga upozoravaju parlamenti SAD-a, Velike Britanije, zemalja Evropske unije. Na to upozoravaju američka spoljnopolitička administracija te ugledni svjetski mediji. Upozoravaju i mnogi domaći novinari, akademska javnost i eksperti.
Građani Bosne i Hercegovine i mediji imaju pravo znati da li i šta nadležne bh. institucije rade po ovom pitanju. Ljudi u Bosni i Hercegovini žele da vide kakvu-takvu reakciju sistema, koja će im dokazati da institucije kakvog-takvog sistema postoje i da mogu ozbiljnije reagovati. U suprotnom, možemo reći da institucije ili ne postoje, ili su iznutra razbucane i podrivene do stadijuma u kojem nisu u stanju dati ni suvislu informaciju, umiriti građane, a kamoli držati kontrolu nad teritorijom i voditi kontraobavještajnu kampanju.
Zločini, kriminal, referendumi…
Kako je moguće da proruski igrač Stevandić nije u istražnom pritvoru za osnove sumnje da je počinio niz djela koji se mogu kvalifikovati kao ratni zločin? Kako je moguće da se proruski igrač Dodik i/ili njegovo bliže ili dalje političko okruženje do sada nije makar zabavilo optužnicom za ozbiljne afere poput afera zgrade Vlade RS-a, privatizacije Telekoma RS-a i Rafinerije Brod, afere organizacije svjetskog rafting prvenstva, Pavlović banke, Bobar banke, Balkan investment banke i nebrojenih drugih? Kako je moguće da se ne kazne odgovorni za provođenje i poticanja na provođenje referenduma i kršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili za organizovanje i poticanje na organizovanje proslave zabranjenog 9. januara kao dana RS-a?
Kazneni propisi Bosne i Hercegovine pružaju za to sve pravne i proceduralne mogućnosti. Kako je moguće da bezbjednosne službe Bosne i Hercegovine nisu spriječile i izjalovile ulazak paravojnih jedinica u zemlju u oktobru 2014. godine koje je koordinirao MUP RS-a? Kako je moguće da ne sprečavaju i ne pokrivaju sada pripadnike srpskih i ruskih obavještajnih i paramilitarnih struktura?
Volio bih da bh. novinari svakodnevno i redovno insistiraju da im odgovore na ova pitanja daju nadležne bezbjednosne, vojne i pravosudne institucije države Bosne i Hercegovine i odgovorni u tim institucijama. Volio bih vidjeti jači pritisak političara, stručne javnosti i građana na nadležne bh. institucije i lidere, koji će polučiti ozbiljniju, profesionalniju organizaciju i angažman nadležnih službi oko ovih pitanja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
