Kada su krajem prošle i početkom ove godine počele stizati zabrinjavajuće vijesti o epidemiji korona virusa iz Kine svi su mislili kako se takve slike ne mogu ponoviti u Europi.
Međutim, samo nekoliko mjeseci kasniji Europa je bila još žešće pogođena ovim virusom koji je uzrokovao zatvaranje većine država. Poslije više od šest mjeseci taj problem ne da nije riješen, nego se niti ne vidi da bi u bliskoj budućnosti on mogao biti riješen.
Posljedica toga su nesagledivi gubici u gospodarstvu, niža kvaliteta života, rast nezaposlenosti, sve veće negodovanje građana koji žele „stari“ život…
Preko noći ostali bez djetinjstva
I dok svako malo čitamo o posljedicama epidemije korona virusa na radnike i obične građane, rijetko se može čitati koliko je ova epidemija utjecala na djecu koja su preko noći ostala bez djetinjstva i počela živjeti u sasvim nekim drugim uvjetima života.
I danas se mnogi sjećaju zatvorenih škola, nastave na daljinu, ograđenih igrališta na kojima je bio zabranjeno igrati se… Prestali su sportski treninzi, razne sekcije, a više nije bilo niti međusobnoga posjećivanja i bezbrižnog igranja.
„Naša kćerka ima deset godina i tijekom toga zatvaranja u proljeće na njoj se baš vidjela promjena. Dijete je prestalo ići u školu, a više nije bilo igranja na igralištu koje nam se nalazi ispred zgrade. Sve se promijenilo preko noći. Mediji su bili preplavljeni informacijama o korona virusu tako da je i ona, nesvjesno, počela pratiti vijesti. Primijetili su kako je počela se raspitivati o korona virusu kao bolesti, koliko je ona opasna, može li se od nje umrijeti… Kada smo to primijetili automatski smo prestali u kući govoriti o virusu kako bi je koliko toliko zaštitili“, kaže nam Svjetlana B. iz Vukovara.
Unatoč tome s otvaranjem igrališta i kakvom takvom normalizacijom života djevojčica je pokazivala kako su posljedice ipak ostale. Iako je igralište otvoreno dijete je jednostavno izbjegavalo ići van se igrati. Djevojčica je radije ostajala u stanu gledajući televiziju i igrajući se s igračkama u kući. Pri tome ona nije bila usamljena jer je igralište bilo primjetno praznije nego ranije.
„Počeli smo je bukvalno tjerati da izađe van kako bi se igrala ili vozila biciklom. U razgovorima sa ostalim mamama vidjela sam da i oni imaju slične probleme. Na sreću ubrzo je počela normalna škola, pa se sve koliko toliko vratilo u normalu. Mislim da je još mala i da neće imati nekih posljedica ali iskreno strah me je što će se dogoditi ako se ponovi zatvaranje svega čemu smo svjedočili proljetos“, kaže nam Svjetlana B.
Promjena načina života
Ona djeca koja su nešto starija, a tu se, prije svega, misli na tinejdžere, također su preko noći morali mijenjati način života. Nije bilo škole, treninga, druženja, ali niti izlazaka. Sve je stalo. Slijedom svega toga počeli su sve više provoditi vremena uz telefone i računala. Mnogi od njih su zamijenili dan za noć.
„U tih nešto manje od dva mjeseca sin je se puno promijenio. Više nije išao u školu jer je sve bilo online. Nije išao niti na treninge jer ih nije bilo, a izbjegavao je i druženja. Nije bilo više niti izlazaka. Sve je bilo drugačije. Mislim kako smo i mi, kao roditelji, tu krivi jer smo ga redovito upozoravali na epidemiju. Sve se na kraju svelo na mobitel, laptop i televiziju. Znao je zaspati ujutro u 4 ili 5 sati, a probuditi se u 3-4 poslije podne. Zatvorio se u sebe, a i drugačije se ponašao. Znali smo kako to nije dobro ali nismo mogli ništa napraviti jer su nam ruke bile vezane. Razgovarali smo, ali nismo mogli ništa učiniti. Jednostavno smo čekali da sve prođe“, rekao je Mario V. iz Vukovara govoreći o svojim iskustvima.
Kako mnogi kažu, djeca starosti od 15 i više godina su puno podložnija nekim posljedicama svega što su proživjeli i s čime su se neprimljeni suočili. Tvrdi to i svjetski poznati hrvatski znanstvenik Ivan Đikić koji je mišljenja kako se djeci mora što prije vratiti normalno obrazovanje ali i sigurne škole.
‘Sigurno će biti posljedica’
„Zbog svega što se događa u svezi epidemije posebno su osjetljiva i podložna djeca i to prije svega ona od 10 do 15 godina života. Obveza svih nas je da djeci osiguramo normalno djetinjstvo, a tu mislim na škole i obrazovanje. Ako to ne napravimo sigurno će biti posljedica po njih. Oni moraju ići u škole i to ne samo obrazovati se i odgajati nego su škole i važan socijalni ambijent. Neophodno je da se djeca međusobno igraju, druže, upoznaju, odrastaju… Moraju se poduzeti sve mjere kako se virus ne bi širio u školama“, rekao je Đikić.
Na ovu temu govorio je i direktor Svjetske zdravstvene ogranizacije (WHO) Tedros Adhanom Ghebreyesus koji je rekao kako se zna da djeca i adolescenti mogu biti zaraženi i zaraziti druge ali i da djeca obično imaju blaži oblik zaraze te da ima veoma malo ozbiljnih slučajeva i smrtnih slučajeva od COVID-a 19 među djecom i adolescentima.
„Iako djeca uglavnom ne obolijevaju od ozbiljnih oblika COVID-a 19, ona pate na drugi način. U mnogim državama rad nekih od osnovnih službi, poput ustanova u kojima se obavlja vakcinacija, poremećen je tokom pandemije, dok milioni djece širom svijeta mjesecima nisu prisustvovali nastavi. Uslijed razarajućih posljedica po djecu, mlade i društva u cjelini, odluka o zatvaranju škola trebala bi biti posljednja opcija, rekao je Ghebreyesus.
„Ukoliko vlasti donesu takvu odluku, ona bi trebala biti privremena i uvedena na lokalnom nivou, u onim područjima u kojima je veliki broj ljudi zaražen. Sigurnost djece u školama nije samo zadatak škola, vlada ili porodica, to je zadatak svih nas“, dodao je.
Posljedice su pred nama
Pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek Katarina Dodik Ćurković kaže kako očigledno nitko ne vodi računa kako će se cijela ova situacija s epidemijom, radi koje je došlo do niza ograničenja i zabrana, odraziti na sve nas.
Tvrdi kako se bilježi porast broja ovisnosti među odraslima koji se nisu snašli u ovoj situaciji, ali i da su posebno pogođena djeca koja radi online nastave više nisu imali kontakta s vršnjacima kakve su ranije imali. Pojašnjava kako je sve to bio privid socijalnog kontakta koji nije bio stvarni. Nije bilo druženja, izlazaka, škole, razmirica… Izostala su i prijateljstva, razmirice, natjecanja, rivalstva… Sve to bio je privid normalnog života koji nije bio normalan.
„Proći će neko vrijeme kako bi se sve to što su proživjeli reflektiralo na djecu. Bit će potrebno i do pet godina da se pokažu posljedice na djeci i vidimo što im je sve ovo zatvaranje i sva ograničenja donijela. Trenutno je teško govoriti kakve će one biti ali će ih sigurno biti“, tvrdi Dodik Ćurković.
Dodaje i kako su tijekom epidemije korona virusa bilježili porast agresivnog ponašanja i auto agresije među tinejdžerima. Bilježi se i porast buntovničkog ponašanja, pušenja cigareta i marihuane, psihotičnog ponašanja, a čest je slučaj i zamjene dana za noć. Uz sve to, kako kaže Dodik Ćurković, mladi svjedoče i problemima unutar obitelji jer roditelji ostaju bez posla, dolazi do nedostatka financija… Sve to dovodi do nervoze i ožiljaka na psihi djece i mladih.
„Najugroženiji su mladi od 15 do 17 godina. Dovoljno su odrasli da već imaju neke svoje navike, želje i slično, a opet dovoljno mladi da ih sve to može slomiti. Teško je i odraslima, a ne djeci. Radi toga moramo radi zdravlja djece učiniti sve da idu redovito u školu, neku svoju rutinu, pohađaju nastavu… Potrebno im je da se druže i zabavljaju. Djeca su socijalna bića i to se uči kada su djeca i imaju 15-ak godina, a ne kada napune 30 ili 40 godina. Kako god učinjeno je što je učinjeno, a pred nama je da svi zajedno vidimo posljedice ovoga lockdowna kojemu smo svjedočili ove godine“, zaključila je Dodik Ćurković.
