Iako je Crna Gora jedna od najmanjih država na ovim prostorima (tek je 2006. godine vratila svoju davno zagubljenu i otetu državnost), stalno i u tom još prilično maloljetničkom dobu potvrđuje svoj epski deseterački status.
Naime, Crna Gora je opet, kao i pred svaku dosadašnju rundu izbora, što predsjedničkih što parlamentarnih, pred prijelomnim historijskim izazovom, piše Jutarnji list.
Nema zemlje u svijetu koja je na svim izborima uvijek oči u oči s historijskom i sudbinskom pričom o opstanku nacije, države i samosvijesti kao što je Crna Gora. Tako je i sada, pred izbore 30. avgusta, koji su opet ispit generacije.
No, možemo se mi ne znam koliko sada ozbiljno šaliti ili nagađati, ali s obzirom na tromost i inertnost Bruxellesa, koji kao da ne shvaća ozbiljnost situacije, izborni rezultati u Crnoj Gori mogu donijeti novu brigu na ove prostore.
Iako će, prema svim istraživanjima i atmosferi koja vlada u toj zemlji, ništa manje zaraženoj političko-etničkim virusom od korone koja hara svijetom, stvari ostati iste ili slične – jer Milo Đukanović i njegov DPS s partnerima i manjinskim strankama, u prvom redu Albancima i Bošnjacima, te začudo razjedinjenim Hrvatima na dvije opcije i stranačke liste (što može dovesti da više ne bude niti jednog njihovog predstavnika u Skupštini Crne Gore), može računati na ipak koliko-toliko komotnu skupštinsku prevlast.
Milo zna pobjeđivati
Kako nam kažu u Podgorici, ako ova vlast išta zna – zna dobiti izbore!
Doduše, prosrpsko-proruske koalicije “Za budućnost Crne Gore”, okupljene oko militantnog radikalnog Demokratskog fronta, koju vodi dr. Zdravko Krivokapić, te koalicija “Mir je naša nacija”, koju predvodi Aleksa Bečić i bivši Đukanovićev konkurent Miodrag Lekić, nekadašnji ambasador u Rimu, te jedna koja se ne naziva takvom, “Crno na bijelo”, okupljena oko stranke URA Dritana Abazovića, ali najavljuje s njima suradnju nakon izbora, već sedmicama, uglavnom preko Vučićevih medijskih truba, najavljuju svoju pobjedu.
Ali neki smatraju kako to rade samo iz razloga da ponovno optuže za lažiranje izbora te kao povod i opravdanje za više ili manje nasilne prosvjede.
Podsjetimo da je na prošlim izborima 2016. godine spriječen pokušaj državnog udara u koji su, prema sudskoj presudi, bili umiješani Rusija te neki visoki dužnosnici anticrnogorskih opcija, poput Milana Kneževića i Andrije Mandića.
Podsjetimo da je Aleksandar Vučić nakon suđenja poslao svoj državni avion kako bi ih iz Podgorice prebacio u Beograd. Osim toga, na ovim izborima Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori definitivno se razotkrila i pokazala kao političko-stranačka snaga. Njihov protest protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti (litije koje su održavali) ogolio je SPC kao političku snagu koja podriva ne samo temelje crnogorske suverenosti nego i otvoreno negiranje crnogorske nacionalne samobitnosti.
Zato opozicijske stranke više sliče na ekspozituru teokratskih političkih opcija, koje predvodi SPC, nego na pravu političko-stranačku borbu, piše Jutarnji list.
SPC kao krajiški Srbi pred Oluju
U kampanji se otvoreno govori o Crnoj Gori kao “srpskoj državi”.
Episkopi otvoreno u crkvama pozivaju na rušenje “režima Mila Đukanovića”, pozivaju vjernike da svoj glas daju prosrpskim strankama, pa čak s “oltara” proklinju one koji će dati glas DPS-u. Nedavno je Milo Đukanović ponudio SPC-u “zamrzavanje” Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što su iz Crnogorsko-primorske mitropolije odbili, a što je ruskog balkanologa Genadija Sisojeva ponukalo da usporedi sa svojedobnim odbijanjem plana Z-4 od strane krajiških Srba, navodeći da je SPC u Crnoj Gori napravio sličnu sudbonosnu grešku odbivši za njih prihvatljiv kompromis.
No, SPC je izračunao očito da mu je rušenje Mila Đukanovića jedina opcija. Dakle, treba imati u vidu da ovi izbori nose historijski karakter. Naime, u slučaju da se stvarno dogodi da se promijeni vlast i na čelo Crne Gore dođu beogradsko-moskovski favoriti, na samo da se mijenja geostrateška pozicija Crne Gore nego cijelog Balkana, a Hrvatska bi na svojoj granici dobila izrazito neprijateljskog susjeda.
Prosrpski pokreti bi, kako kažu, izvukli Crnu Goru iz NATO-a, njezin europski put bio bi doveden u pitanje, povukli bi priznanje Kosova te Podgoricu okrenuli glavom prema Kremlju, a sve to bi ugrozilo i samo postojanje crnogorske države kao samostalnog i suverenog čimbenika.
Time bi ojačao i Aleksandar Vučić sa svojim neomiloševićevsko-sanuovskim snovima i projektima “male Velike Srbije”, ojačalo bi separatističke tendencije Milorada Dodika u BiH te konačno i poremetilo rješenje srpsko-kosovske normalizacije odnosa i ponovno osovilo na noge ruske balkanske težnje.
Stvaranje “srpskog sveta”
Kako je rekao radikalni srbijanski historičar Aleksandar Raković – plan je stvaranje tzv. “srpskog sveta” u koji ulazi Republika Srpska, Crna Gora i Srbija te makar dio Kosova. Podsjetimo, on je govorio i o početku “borbe za oslobođenje srpskog mora”.
Iako mala kao država, promjena koja se najavljuje dolaskom prosrpske oporbe na vlast donijela bi velike turbulencije na naše prostore. U tom kontekstu vratimo se na činjenicu da je mala hrvatska zajednica u Crnoj Gori, koja je do sada stalno bila uz euroatlantske planove Crne Gore, najednom dobila dvije stranke u premaloj hrvatskoj bari s puno krokodila.
No, Crna Gora je sada jedan od ključeva Balkana, koji neće donijeti demokratske promjene niti rast demokratskih opcija, ali bi spriječio neku kakvu-takvu europeizaciju i nadu za boljitak te države i nacije. Dolazak radikalnih prorusko-prosrpskih opcija detronizirao bi Crnu Goru, a negativnim učinkom na širi okoliš dao dodatna krila desnoradikalnim “osvajačkim” opcijama u Srbiji, piše Jutarnji list.
