Svjetski događaji često imaju veoma brz tempo odvijanja, ali ništa se nije odvijalo brzo kao promjene 1989. godine, piše BBC u svojoj analizi događaja posljednjih 30 godina koje su donijele promjene kojima svjedočimo danas.
A ovi događaji kulminirali su jednom od najpoznatijih scena u modernoj historiji – rušenjem Berlinskog zida.
Zid je djelomično srušen zbog birokratske greške, ali i zbog talasa revolucija zbog kojih je komunistički blok pod vođstvom Sovjetskog Saveza doveden na ivicu propasti. Sve ovo je pomoglo u formiranju novog svjetskog poretka.
Kako je uopšte došlo do pada Berlinskog zida?
Bio je to 9. novembar 1989. godine. Pet dana ranije pola miliona ljudi se okupilo u Istočnom Berlinu na masovnim demonstracijama. Na taj dan srušen je zid koji je dijelio komunističku Istočnu Njemačku od Zapadne Njemačke.
Lideri u Istočnoj Njemačkoj pokušavali su udovoljiti demonstrantima tako što su smanjili restrikcije za prelazak preko granice što je olakšalo putovanje za Istočne Nijemce. Nisu imali namjeru da potpuno otvore granice.
Promjene su trebale biti sitnije, ali način na koje su sprovedene imale su velike posljedice.
Bilješke o novim pravilima uručene su glasnogovorniku, Günteru Schabowskom – koji ih nije imao vremena pročitati prije svoje redovne konferencije za novinare. Kad je prvi put pročitao bilješke naglas, novinari su bili zapanjeni.
– Privatna putovanja izvan zemlje sada se mogu prijaviti bez preduslova – rekao je on. Iznenađeni novinari zatražili su više detalja.
Preturajući po bilješkama, Schabowski je rekao da je, na osnovu informacija koje on ima, ovo pravilo odmah stupilo na snagu.
U stvari je bilo planirano da stupi na snagu sutradan kada bi bili objavljeni detalji za apliciranje za vizu.
Međutim, mediji su hitro prenijeli ovu vijest – i Istočni Nijemci su se u ogromnim brojevima slijevali na granicu.
Harald Jäger, granični službenik, koji je bio na dužnosti te večeri, rekao je za Der Spiegel 2009. godine da je konferenciju za novinare gledao zbunjeno – i da je odmah zatim vidio ljude kako dolaze.
Jäger je požurio da pozove svog nadređenog, ali mu nisu dali naredbe ni da otvori ni da zatvori kapiju, kao ni da otvori vatru na ljude kako bih spriječio da odu.
Ali je svakako bilo na mjestu samo nekoliko stražara koji su bili suočeni sa stotinama bijesnih građana. Sila bi bila od male koristi.
– Ljudi su mogli biti povrijeđeni ili ubijeni čak i ako nije bilo ispaljenih hitaca, u sukobima ili ako bi došlo do panike među hiljadama okupljenih na graničnom prijelazu. Zato sam kolegama i rekao da otvore kapiju – kazao je on za Der Spiegel.
Više hiljada ljudi su prešli preko granice plačući od radosti i slaveći, a fotografije i snimke ovoga su zabilježene i obišle su svijet. Mnogi su se popeli na zid kod berlinske kapije Brandenburg, rušeći zid čekićima i krampama.
Turbulentna godina dostigla je vrhunac.
Drugo pitanje koje bi mogli postaviti je zašto je došlo do rušenja Berlinskog zida.
Nakon Drugog svjetskog rata, Evropa je podijeljena između Sovjetskog Saveza i njegovih bivših zapadnih saveznika, a Sovjeti su postepeno podigli “željeznu zavjesu” dijeleći Istok od Zapada.
Poražena Njemačka podijeljena je između okupatorskih sila – SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR – s istočnim dijelom koje su okupirali Sovjeti. Istočna Njemačka, zvanično poznata kao Njemačka Demokratska Republika, postala je uporište Sovjetskog Saveza u Zapadnoj Evropi.
Ali, Berlin je bio podijeljen na četiri načina, sa britanskom, francuskom i američkom zonom na zapadu grada i sovjetskom zonom na istoku. Zapadni Berlin postao je ostrvo okruženo komunističkom Istočnom Njemačkom.
Zid je na kraju izgrađen 1961. godine, jer su ljudi masovno bježali iz Istočnog Berlina na zapad.
Do 1980-ih, Sovjetski Savez se suočio s akutnim ekonomskim problemima i velikim nestašicama hrane, a kada je nuklearni reaktor u elektrani u Černobilu u Ukrajini eksplodirao u aprilu 1986., bio je to simboličan trenutak u predstojećem kolapsu komunističkog bloka.
Mihail Gorbačov, relativno mladi sovjetski lider koji je preuzeo vlast 1985., uveo je reformsku politiku “glasnosti” (otvorenosti) i “perestrojke” (restrukturiranja).
Ali događaji su imali puno brži tempo nego što je on mogao da predvidi.
Reformski pokreti već su uzimali maha u komunističkom bloku. Godine aktivizma i štrajkova u Poljskoj kulminirali su glasanjem vladajuće Komunističke partije o legalizaciji zabranjenog sindikata Solidarnost.
Do februara 1989. Solidarnost je bila u pregovorima s vladom, a na djelomično slobodnim izborima održanim tog ljeta uspjeli su dobiti mjesta u parlamentu. Iako su komunisti zadržali kvotu mandata, Solidarnost je dobila pozicije gdje god joj je to bilo dopušteno.
I Mađari su u martu pokrenuli masovne demonstracije za demokratiju. U maju je sklonjeno 240 kilometara bodljikave žice duž granice s Austrijom – prva rupa u željeznoj zavjesi. Mađarsku revoluciju iz 1956. godine su Sovjeti brutalno ugušili, ali ovo je bio uspjeh.
Do augusta, revolucionarna vatra bila je zapaljena i na rubovima komunističkog bloka. Dva miliona ljudi širom Estonije, Latvije i Litvanije – koji su tada bili dio Sovjetskog Saveza – održali su jednu od najupečatljivijih demonstracije u sklopu takozvane Pjevajuće revolucije kada su formirali ljudski lanac dužine 370 km širom baltičkih republika i pozivali na nezavisnost.
Tokom augusta te godine, Mađarska je otvorila granice s Austrijom na zapadu, omogućivši izbjeglicama iz Istočne Njemačke da pobjegnu.
Željezna zavjesa je postala još slabija.
Čehoslovačka, čija je želja za reforme liberalizacije brutalno potisnuta 1968., omogućila je još jedno sredstvo za bijeg. Istočni Nijemci su mogli bez ograničenja putovati u susjedne socijalističke zemlje i na stotine ljudi počeli su se redati ispred ambasade Zapadne Njemačke, nakon čega su ih oni evakuirali na zapad vozom.
Istočna Njemačka je u oktobru zatvorila svoju granicu s Čehoslovačkom da bi zaustavila priliv ljudi. Ali, do tada se revolucija proširila i na samu Istočnu Njemačku.
Sve je počelo kada su se demonstranti počeli okupljati u centru grada Lajpciga, skandirajući slogane za slobodu.
Dana 9. oktobra, u vrijeme kada je Istočna Njemačka slavila 40 godina postojanja, na ulice je izašlo 70.000 ljudi.
Bilo je poziva za održavanje slobodnih izbora iz Zapadne Njemačke, a novi komunistički lider Istočne Njemačke Egon Krenz počeo je govoriti o uvođenju reformi. Niko nije znao da će doći do pada Berlinskog zida za nekoliko sedmica.
Krajem oktobra, parlament u Mađarskoj, koja je jedna od prvih zemalja u kojoj su održane masovne demonstracije, usvojila je zakonodavstvo kojim se predviđaju direktni predsjednički izbori i višestranački parlamentarni izbori.
A onda je 31. oktobra broj ljudi koji traže demokratiju u Istočnoj Njemačkoj narastao na pola miliona. Krenz je odletio u Moskvu na sastanke. Nedavno je za BBC rekao da su ga tada uvjeravali da njemačko ponovno ujedinjenje nije na dnevnom redu.
Na dan 4. novembra, mjesec dana nakon što su započeli istočnonjemački protesti, oko pola miliona ljudi okupilo se u Alexanderplatzu u srcu Istočnog Berlina.
Tri dana kasnije, vlada je podnijela ostavku. Ali nije bilo namjere ustupiti mjesto demokratiji i Egon Krenz je ostao čelnik Komunističke partije i de facto lider zemlje.
Međutim, to neće potrajati. Pet dana kasnije, Shabowski je održao konferenciju za novinare koja je promijenila svijet.
Mnogi se pitaju zašto Sovjetski Savez jednostavno nije upotrijebio silu da suzbije demonstracije.
Ranije 1989. godine, Pekinški demonstranti na Trgu Tiananmen koji su pozivali na demokratiju u Kini ubijeni su u velikom vojnom obračunu.
SSSR je i ranije upotrijebio svoju vojsku za gušenje pobune. Zašto ne bi to iskoristio i sada?
Unutar samog Sovjetskog Saveza to se i jeste dogodilo. Ubili su 21 demonstranta u sovjetskoj republici Gruziji. Ali u drugim dijelovima komunističkog bloka nisu.
U velikom prevratu sovjetske politike, Mihail Gorbačov se odlučio protiv korištenja vojne sile za zaustavljanje masovnih demonstracija i političke revolucije u susjednim zemljama.
– Sada imamo doktrinu Frenka Sinatre. On ima pjesmu: “I Did It My Way”. Tako svaka zemlja sama odlučuje kojim će putem krenuti – rekao je glasnogovornik sovjetskog ministarstva vanjskih poslova Gennady Gerasimov.
Onda su 3. decembra, Gorbačov i američki predsjednik George HW Bush sjeli rame uz rame na Malti i dali izjavu u kojoj se kaže da se hladni rat između dvije sile okončao.
Val revolucija 1989. godine još nije bio završen.
Studentski demonstranti u Pragu sukobili su se s policijom, potaknuvši Baršunastu revoluciju koja je srušila čehoslovački komunizam u roku od nekoliko sedmica.
U Rumuniji su demonstracije završile nasiljem kada je došlo do pada komunističkog diktatora Nikolaja Čaušeskua. Nova vlada preuzela je dužnost dok je svrgnuti vođa pobjegao iz svoje palače, a bijesne gomile su upale u nju.
On i njegova supruga Elena zarobljeni su i pogubljeni na Božić. Više od 1.000 ljudi ubijeno je u nemirima prije i poslije revolucije, što je Rumuniju razdvojilo od pobuna u drugim dijelovima komunističkog bloka koje su prošle bez krvoprolića.
A sam Sovjetski Savez?
Latvija, Litvanija i Estonija su 1990. iskoristile svoje nove političke slobode da bi protjerale komunističke vlade i napravile korak ka nezavisnosti. Sovjetski Savez se raspadao, ali Gorbačov je pokušao jedan posljednji put da ga reformiše, pozivajući vođe 15 sovjetskih republika da se ujedine.
Tvrdolinijaški komunisti koji su se protivili njegovim reformama spriječili su ga i pokušali su uraditi državni udar dok je bio na odmoru na Krimu u augustu 1991. i stavili su ga u kućni pritvor.
Državni udar je ugušen za tri dana dok su se demokratske snage okupile oko Borisa Jeljcina, predsjednika ruske republike.
Ali je ovo bio smrtonosni udarac za SSSR, a jedna za drugom su konstitutivne republike počele proglašavati nezavisnost. Krajem godine se sovjetska zastava vijorila po posljednji put.
