Savez koji bježi od Akcijskog plana za članstvo BiH, oteže primanje Crne Gore ili zaboravlja da je Makedonija ispunila uvjete za članstvo, ne može nadomjestiti evropsku neodlučnost.
Diplomatska putovanja na visokim razinama, kao što je ono glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga na Balkan, u Bosnu i Hercegovinu i na Kosovo, planiraju se danima ili tjednima unaprijed, ali ipak se ponekad dogodi da se učini kao da je riječ o žurnim misijama pokušaja gašenja političkog sukoba, u trenutku kad je on počeo plamtjeti novom snagom.
Ovi dani nakon inauguracije nove administracije u Washingtonu obilježeni su svojevrsnim opipavanjem novih političkih odnosa na globalnoj razini, a očito je kako su dvije regije u najosjetljivijoj i najrizičnijoj situaciji: crnomorski prostor, gdje se u dolini Dona Ukrajina suočava s pritiskom Rusije i pobunjenika pod njenom kontrolom, i prostor Balkana.
NATO, kao i politička i vojna organizacija, u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata bio je ključni instrument održavanja balansa u bipolarnom svijetu, a kolapsom Sovjetskog Saveza našao se u svojevrsnoj krizi. Smisao djelovanja ponovno je dobio u vrijeme mandata predsjednika Clintona na čelu SAD-a, kad je posredstvom NATO-a Amerika uskočila pomoći Europi u ovladavanju krizom na njenom rubu, na Balkanu.
Balkan je, doista, prvi prostor, izvan teritorija svojih zemalja članica, na kome je NATO počeo djelovati, a djelovanjem na prostoru koji je tada funkcionirao kao susjedstvo Europske unije de facto je trasirao pravce njena proširenja. U post-bipolarnom svijetu NATO je, zahvaljujući Balkanu, dobio smisao djelovanja.
Koliko god danas i funkcioneri NATO-a, pa i njegov glavni tajnik Stoltenberg, nemušto govore o „etničkom ratu“ na Balkanu, pri čemu naglašavaju Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, gdje je NATO bio naročito snažno uključen, iz načina djelovanja devedesetih bilo je očito kako ključni policy planeri u NATO-u taj rat nisu vidjeli kao etničke sukobe, nego kao posljedicu djelovanja agresivnog režima u Beogradu, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, koji je pokrenuo nacionalne napetosti radi ostvarivanja svoga imperijalističkog projekta. Zaustavljanje rata na Kosovu, koji je bio vođen i kao projekt etničkog iskorjenjivanja Albanaca – Kosovara iz njihove domovine, dalo je koncem devedesetih novi smisao i novu dimenziju NATO-u.
Poraz Miloševića i velika smjena vlasti 5. oktobra 2000. bila je pobjeda demokratske Srbije, ali bez NATO-saveza ona ne bi bila ostvariva. Takav NATO postao je privlačan novim demokracijama u Srednjoj Europi, i kao sustav kolektivne sigurnosti, u kome sve članice napad na jednu od članica tretiraju kao napad na samu sebe, ali i kao politička svjetonazorska organizacija.
NATO i EU zakazali
Povezanost između dviju političkih integracija – Europske unije i NATO saveza – postala je vrlo velika, a simbolično značenje činjenice da obje imaju sjedište u istom gradu, Bruxellesu, nije djelovalo kao puka slučajnost.
Velika promjena, koja se dogodila u SAD-u, cijeli je europski sustav kolektivne sigurnosti, dovela u ozbiljnu kušnju, pogotovo zato što je EU ionako izložena ozbiljnim krizama: onoj zbog Brexita, ali još više zbog straha od uspona na vlast protudemokratskih populističkih pokreta u zemljama članicama. NATO i EU u sigurnosnom su smislu zakazali u svom prostoru, jer je vrlo uočljivo kako velik dio tog populističkog taloga, što se digao na površinu, uživa obimnu financijsku potporu Putinove Rusije, kojoj je destabilizacija EU i NATO- saveza ključan politički cilj.
Predsjednik Trump svoj je mandat započeo onako kako je to i najavljivao u kampanji. Čini se da je stari pojam “splendid isolation” najbolji pregnantni izraz njegovih vanjskopolitičkih namjera, a NATO još nije siguran kako će se Trumpov izolacionizam odraziti na sjevernoatlantsko savezništvo.
Iako je na Balkan doputovao neposredno nakon što je na drugoj ključnoj bruxeleskoj adresi, neposredno prije toga propao pregovarački ciklus između Srbije i Kosova – a ovoga puta čini se da je kriza ozbiljna, i da se ne radi tek o jednom od taktičkih zastoja – očito je da njegova misija nije bila nuđenje sigurnosti dvjema najnestabilnijim balkanskim državama, u uvjetima povećanih vanjskih izazova, nego traženje novog smisla za NATO.
NATO ima ozbiljne grijehe prema balkanskom prostoru. Makedonija je odavno ispunila sve kriterije za članstvo, ali je još s druge strane vrata, što u aktualnoj političkoj krizi povećava neizvjesnost u toj državi.
Crna Gora je u procesu ratifikacije pristupnog ugovora, ali taj je proces zastao u ključnoj državi članici, u SAD-u, a na površinu izlaze teorije o tome kako bi NATO-savez trebao dobro procijeniti ne bi li učlanjivanje potencijalno krizne države, kakvom bi Crna Gora mogla postati zbog vanjskog utjecaja i jačanja proruskih elemenata i velikosrpskih aspiracija, značilo unošenje dodatne nestabilnosti u sjevernoatlantsko savezništvo.
NATO, koji bi bio proaktivan i svjestan važnosti sustava kolektivne sigurnosti i jačanja liberalno-demokratskog bloka na Starom kontinentu, upravo bi zbog ove opasnosti ubrzao integraciju Crne Gore i otklonio stari grijeh prema Makedoniji.
Posve je jednak problem Bosne i Hercegovine. Uvjet za pristupanje BiH Akcijskom planu za članstvo (MAP) naoko je jednostavan i lako rješiv, ali je zapravo iz istog instrumentarija iz kakvog je bio i zahtjev za provođenje presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Unija je odustala od rigidnog stava kad se stvorila većina oko njemačko-britanske inicijative i kad se činilo da bi Unija mogla imati snage pokrenuti pozitivne procese u svom prvom susjedstvu. NATO ustraje na pitanju uknjižbe sve vojne imovine u BiH kao na uvjetu za MAP, na taj način jačajući centrifugalne sile, pogotovo Dodikove sljedbenike, ali i otvarajući još jedan meki trbuh zapadnog savezništva prema Rusiji.
Novi poredak
Patetično govoreći, „novi svjetski poredak“ uspostavlja se dramatičnom brzinom. Praktički istovremeno sa Stoltenbergovim putovanjem u BiH i na Kosovo, u Budimpešti premijer Viktor Orban dočekuje predsjednika Putina, i to na način na koji ni Janoš Kadar nikad nije dočekao Leonida Brežnjeva.
Nakon tog domaćinstva otputovat će na neformalni summit Europskog vijeća u La Vallettu, a Putin od njega očekuje da ondje zagovara ukidanje europskih sankcija Rusiji, ali i „promjenu europske strategije“ prema velikoj susjedi. „Promjenu strategije“ istovremeno u Beogradu dramatično brzo provode. Sve je započelo s novom eskalacijom napetosti, s „Hramom Kosovo je Srbija“ na željezničkim tračnicama, a novi vrhunac je otvorena protueuropska retorika s kojom je premijer Vučić, ključni nosilac moći u Srbiji, nastupio nakon povratka iz Bruxellesa.
NATO-savez mogao bi dio svog smisla i legitimiteta crpiti sa Balkana. Ali to ne može uz neuvjerljivu birokratsku retoriku, uz narativ o etničkim ratovima na Balkanu, niti uz strategiju odgađanja suočavanja s izazovima. Teško donošenje političkih odluka, što se naročito izrazito vidi u svakoj krizi, ključni je nedostatak Europske unije. Upravo zbog tog nedostatka na Balkanu je uvijek bio važan konstruktivni angažman pragmatičnih Sjedinjenih Država, ali i jednako tako uvjerljiva prisutnost NATO-saveza.
NATO osigurava sigurnost Europi, upravo time što osigurava stabilnost na Balkanu, a NATO koji bježi od Akcijskog plana za članstvo s Bosnom, koji oteže primanje Crne Gore ili koji je zaboravio na to da je Makedonija ispunila sve uvjete za članstvo, ne može biti nadomjestak za europsku neodlučnost i sporost procesa donošenja odluka.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
