Prije 12 godina, tačno u 12:30h pucnji ispred Vlade Srbije šokirali su sve, blindirani automobil premijera Srbije Zorana Đinđića izjurio je pod rotacijom iz dvorišta vlade uputivši se ka Urgentnom centru. Zatim je uslijedila vijest koja je šokirala sve u Srbiji – UBIJEN JE ZORAN ĐINĐIĆ! O ovom atentatu ispričane su mnoge priče, osuđena su mnoga lica kao atentatori ili učesnici u ovom zločinu, ipak ostala su mnoga pitanja iz ovog ubistva koja nisu rješena, kao na primjer politička pozadina!
Prof. dr. sc. Slobodan Savić, jedan od trojice ljekara koji su vidjeli Đinđića mrtvog i uradili obdukciju odmah poslije ubistva za Telegraf.rs otkriva nove, do sada ne istražene, detalje iz ZLOČINA KOJI JE, kako mnogi tvrde ubio Srbiju!
Tog 12. marta 2003. godine prof. Slobodan Savić krenuo je na svoj redovni posao, jer je “takav bio raspored”, a kako kaže nije ni slutio da će tog dana morati da radi obdukciju na tijelu premijera Srbije Zorana Đinđića. Njegovo ime nalazi se na potpisu obdukcionog dokumenta, a za Telegraf.rs kaže da je “vještačenje na ovom izuzetno bitnom slučaju za Srbiju moglo i bolje da se uradi”.
Doktor Savić imao je tu “sreću” da učestvuje u mnogim slučajevima koji su veoma važni za Srbiju, kao što su ubistvo Zorana Đinđića, Ivana Stambolića, Željka Ražnatovića Arkana, a “vještačio” je i prilikom pokušaja rasvjetljavanja slučaja Topčider u kom su ubijena dvojica pripadnika Gardijske brigade.
Šta se tog 12. marta zaista dogodilo, otkud baš Vaše ime na dokumentu sa obdukcije Zorana Đinđića?
– U sastav tročlane komisije obducenata određen sam od strane tadašnjeg upravnika Instituta za sudsku medicinu, kako se to i inače radi u svim ostalim obdukcionim slučajevima. Jedina razlika, koja se prvenstveno može objasniti ozbiljnošću slučaja, odnosi se na uključivanje tri ljekara specijalista sudske medicine, dok je opšte pravilo da obdukcioni zapisnik potpisuju dva ljekara. Naš zadatak u tom slučaju bio je isti kao i kod svih drugih osoba smrtno povrijeđenih vatrenim oružjem. Ipak, ubistvo premijera je zaista nešto posebno, nešto što se izuzetno rijetko događa i siguran sam da smo svi koji smo bili uključeni osjećali posebnu odgovornost prilikom obavljanja ovog nesvakidašnjeg stručnog zadatka.
Ubistvo premijera nije posao kao i svaki drugi, da li je tada na Vas vršen bilo kakav pritisak?
– Što se tiče vršenja obdukcije, nije bilo nikakvih pritisaka. Međutim, radilo se o ozbiljnom stručnom izazovu jer povrijede na tijelu nisu bile uobičajene po veličini i po obliku, što je znatno komplikovalo donošenje zaključka o tome koja je rana ulazna, koja izlazna i kakav je bio pravac kretanja projektila kroz tijelo. Odgovore na sva ta pitanja obducent mora da da na osnovu utvrđenog obdukcionog nalaza i mi smo to i uradili i sve jasno napisali u zaključku obdukcionog zapisnika.
Šta Vas je neprijatno iznenadilo kada je u pitanju slučaj ubistva premijera?
– U kasnijem toku događaja neprijatno me iznenadio način vođenja istražnog postupka, konkretno činjenica da je od trojice ljekara koji su potpisali obdukcioni zapisnik u dalje vještačenje od strane istražnog sudije uključen samo jedan, koji je taj posao obavio sam, u saradnji sa vještakom balističarem. Ne bih volio da se ovaj moj komentar pogrešno shvati kao znak moje ozlojeđenosti time što sam kao obducent bio isključen iz daljeg postupka. Ja zamjeram odgovornim licima što u tom istražnom postupku nije sačinjena adekvatna komisija vještaka, sastavljena od većeg broja specijalista sudske medicine i balističara, a što je svakako moralo da se uradi u skladu sa značajem i ozbiljnošću slučaja.
– Podsjetiću vas samo da u Institutu za sudsku medicinu u Beogradu svaki obdukcioni zapisnik, čak i kada se radi o najjednostavnijim slučajevima prirodne smrti, obavezno potpisuju najmanje dva ljekara specijalista. Nasuprot tome, u slučaju atentata na premijera Đinđića cjelokupno vještačenje bilo je prepušteno samo jednom specijalisti sudske medicine i jednom balističaru. Jedna od ozbiljnih zamjerki odnosi se i na neobavljanje prave i kompletne rekonstrukcije. Bilo je tu i drugih propusta, o kojima su detaljno pisali Milan Veruović i Nikola Vrzić u svojoj knjizi “Treći metak”.
Da li onda možemo reći da je zvanični izvještaj tačan?
– Bilo bi nekorektno da ja kao vještak koji je bio uključen samo u vršenje obdukcije, ali ne i u dalji tok istražnog postupka, dajem sud o tome da li je zvanični izvještaj o ubistvu realan. Međutim, sudeći po navodima iz pomenute knjige “Treći metak”, koja se zasniva na brojnim podacima iz sudskih spisa, mišljenja sam da mnogi detalji u ovom slučaju nisu do kraja i na odgovarajući način razjašnjeni.
Šta biste vi rekli da ste bili vještak u tom slučaju?
– Jedan od problematičnih i spornih momenata u konkretnom slučaju bilo je utvrđivanje sa koje strane je pucano i položaja tijela premijera u momenu povređivanja. Rješavanje ovih spornih pitanja u praksi se zasniva na sveobuhvatnoj analizi svih prikupljenih dokaza, uključujući tragove nađene na mjestu događaja, izjave prisutnih svjedoka, a od presudnog značaja je svakako obdukcioni nalaz, koji ukazuje na lokalizaciju ulaznog i izlaznog otvora prostreline i pravac kretanja projektila kroz tijelo žrtve.
Šta to konkretno znači?
– Ovdje konkretno govorimo o pitanju da li je premijer u momentu kada je pogođen bio okrenut leđima ili licem ulazu u zgradu Vlade. Prema dostupnim podacima tu se javljaju dvije verzije, jedna je zvanična da je premijer u tom momentu bio okrenut leđima ulazu u zgradu vlade, dok je verzija prisutnih svjedoka sasvim suprotna, da je bio okrenut licem. Zadatak sudskomedicinskog vještaka naravno nije da on kaže odakle je pucano, već da utvrdi da li je moguće da se mjesto sa kojeg je navodno ispaljen hitac uklapa u utvrđeni položaj tijela i karakteristike ustreline ustanovljene obdukcijom. Ja ne mogu da kažem u kom je položaju premijer zaista bio u momentu povrijeđivanja, ali ne vidim logičan razlog zbog kojeg bi on ulazeći u zgradu Vlade bio okrenut ka ulazu leđima, a ne licem, kako su to tvrdili prisutni svjedoci. Pitam se zašto izjavama svjedoka nije vjerovano, ali procjenjivanje vjerodostojnosti izjava svih učesnika u postupku, uključujući i svjedoke, stvar je suda, a ne mene kao vještaka koji je učestvovao samo u početnoj fazi postupka. Na osnovu svega toga može se utvrditi odakle je pucano na premijera i da li je zaista to učinjeno sa zgrade iz Ulice Admirala Geprata kao što kaže zvanična verzija.
Podsjetimo atentatu na premijera prethodio je neuspjeli pokušaj atentata 21. februara 2003, na autoputu Beograd – Zagreb, kod hale Arena, što je takođe obuhvaćeno presudom atentatorima, pripadnicima “zemunskog klana”.
Odmah poslije ubistva predsjednika vlade, proglašeno je vanredno stanje i pokrenuta akcija “Sablja”, u okviru koje su uhapšeni, a posle troipogodišnjeg procesa i osuđeni, pripadnici “zemunskog klana” kao organizatori i izvršioci ubistva, dok su inicijatori do danas ostali nepoznati. Sve ostalo je već istorija…
