Miroslava Tuđmana, sina zločinca Franje Tuđmana pamtimo kao čovjeka koji je osmišljavao i predvodio hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu. On je kao osnivač i direktor krovne hrvatske obavještajne službe HIS-a bio uključen u svaki detalj osnivanja i pokušaja uspostavljanja takozvane Herceg Bosne na tlu naše zemlje.
Miroslav Tuđman je neopravdano ostao nekažnjen za počinjena zlodjela u Bosni i Hercegovini. U nastavku donosimo pregled dokaza o učešću Miroslava Tuđmana u udruženom zločinačkom poduhvatu u Bosni i Hercegovini.
Tužilaštvo BiH
Od prvostepene presude protiv Prlića i drugih, Tužilaštvo BiH je imalo otvoren put da otvori istragu protiv Miroslava Tuđmana. Presudom protiv Prlića i drugih utvrđena je autentičnost zapisnika VONS-a ( Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske) i tzv. predsjedničkih transkripata.
Franjo Tuđman je revnosno snimao sve svoje sastanke i tako pomogao Tribunalu u Hagu, čime je potvrđena značajna uloga Miroslava Tuđmana u UZP-u ( udruženom zločinačkom poduhvatu).
Haško tužilaštvo je prezentiralo niz dokaza koji dovode Miroslava Tuđmana u vezu sa dešavanjima u BIH, a za koje je presuđena hercegbosanska šestorka u BiH. Miroslav Tuđman je kao šef HIS-a redovno prisustvovao sastancima VONS-a. Kao šef HIS-a i kao član VONS-a bio je aktivni sudionik svih zbivanja u BiH na kojem su se donosile odluke, odnosno kao šef HIS- a i član VONS-a bio je informisan po različitim osnovama o svim počinjenim zločinima nad Bošnjacima te iste aktivno usmjeravao dešavanjima na području Herceg Bosne.
Dokaz – P 02466
Na 10. sjednici Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost, održanoj 20. maja 1993., na kojoj su prisustvovali Franjo Tuđman, Hrvoje Šarinić, Miroslav Tuđman, Franjo Gregurić, Jure Radić, Vladimir Šeks, Mate Granić, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak i drugi Franjo Tuđman je izjavio da misli da je sastanak u Međugorju bio pun uspjeh za Hrvate, prije svega zato što je na njemu preispitana (odnosno skinuta) odgovornost Hrvatske za zaoštravanje sukoba s Muslimanima. Dodao je da Hrvatska ne može da prihvati da izgubi područja koja su bila dio Banovine, bez obzira na to što se tamo nalazi velik broj, uglavnom, muslimana. Zaključak VONS-a je da Hrvatska ne može da prihvati ni to da Muslimani promijene demografsku sliku Mostara i Travnika, jer bi u suprotnom bila ugrožena čitava južna Hrvatska i Dalmacija (Dokaz – P 02466).
Dokaz – P 03112
Franjo Tuđman je od Šuška i Bobetka zatražio da se sastanu sa vođstvom Herceg Bosne, s Praljkom, Petkovićem, Sančevićem, Bobanom i Prlićem, kako bi se razmotrilo šta treba preduzeti ( Dokaz – P 03112 – Zapisnik sa 14. sjednice Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, kojoj su prisustvovali Franjo Tuđman, Stipe Mesić, Josip Manolić, Jure Radić, Vladimir Šeks, Mate Granić, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Janko Bobetko, Anton Tus, Miroslav Tuđman, Ivan Milas i drugi, 2. juli 1993.).
Dogovor sa Miloševićem
Na sjednici Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, održanoj 5. avgusta 1993. godine Franjo Tuđman je izjavio da mu je Milošević predložio da usvoje hrvatsko-srpsku deklaraciju u cilju normalizacije odnosa između ova dva naroda. Franjo Tuđman je dodao da mu se čini da Hrvati treba da nastave razgovore sa Beogradom, ali u tajnosti, i da pokušaju da izvrše pritisak da se prihvati primirje i prekid vatre.
Rekao je da je imao razgovor s ministrom odbrane, generalom Bobetkom, u prisustvu Mate Bobana, tokom kojeg su konstatovali da “mi, razumije se, u odbrani moramo dati pomoć Herceg Bosni da se održi, mi moramo sa svojim snagama Hrvatske vojske braniti ono što je ugroženo hrvatskog teritorija prema Dubrovniku.” Dodao je da će samo dobrovoljcima koji su rodom iz BiH, bilo da su u sastavu Hrvatske vojske ili ne, biti dozvoljeno da brane ta područja.
Franjo Tuđman je izjavio da su ministar Šušak i general Bobetko dobili zadatak da organizuju obuku za dobrovoljce (samo one rodom iz BiH) koji su spremni da brane hrvatska područja ( Dokaz – P 03969 – Zapisnik sa sjednice Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, održane 5. avgusta 1993., kojoj su prisustvovali Franjo Tuđman, Gojko Šušak, B. Mikša, Hrvoje Šarinić, Slavko Degoricija, Miroslav Tuđman i drugi).
Dokaz – P 04740
Na 20. sjednici Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, održanoj 2. septembra 1993. godine, Franjo Tuđman je izjavio da Hrvati iz očiglednih razloga ne mogu da prepuste teritoriju Neuma. VONS se zalaže za pomaganje hrvatskoj republici u BiH, ali se ističe da se pritom ne bi smjelo dogoditi da Hrvatska zbog te pomoći bude optužena za direktno ili vojno miješanje u BiH ( Dokaz – P 04740 – Zapisnik sa 20. sjednice Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, kojoj su prisustvovali Franjo Tuđman, Nikica Valentić, Stipe Mesić, Josip Manolić, Miroslav Tuđman i drugi, među kojima je bio i Mate Boban).
Granica buduće hrvatske države do srednje Bosne
Franjo Tuđman je izjavio da je prethodnog ljeta ministru Šušku i generalu Bobetku dao u zadatak da se kontrola nad hrvatskim područjima srednje Bosne (pomenuo je Novi Travnik, Vitez, Busovaču, Kiseljak i Kreševo) obezbijedi uz pomoć dobrovoljaca iz Hrvatske, kako bi se utvrdile “buduće granice hrvatske države, možda za stoljeća ( Dokaz – P 07485 – Zapisnik sa 34. sjednice Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, kojoj su prisustvovali Franjo Tuđman, Janko Bobetko, Miroslav Tuđman, Mate Granić, Franjo Gregurić i drugi, 6. januar 1994.).
Sin Miro
U transkriptu sa suđenja protiv Prlića i drugih od 5.februara 2008. godine, tužilac Ken Skot se poziva na dokaz P 02099 i sastanak između Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Miroslava Tuđmana gdje navodi da je Miroslav Tudjman i formalno i neformalno igrao glavnu ulogu u tadašnjoj vladi Franje Tuđmana. ( http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/080205ED.htm : “Susak, Tudjman, and others, both Franjo Tudjman and his son Miroslav Tudjman, who also played a senior role in the Tudjman government at that time, either formally or informally.”stranica 27153).
Iz dokaza je jasno da je Miroslav Tuđman, između ostalog, imao jednu od glavnih uloga u postavljanju najodgovornijih osoba u strukturi HR Herceg Bosne. Transkript razgovora između oca i sina se završava tako što sin “Miro”, kako mu tada pred ocem tepa Šušak, kaže ocu Franji da je preporučio Valentina Čorića za angažman u” HR HB”. Dobro je znati zašto je Valentin Čorić presuđen na 16 godina ( Ćorić je do 10. novembra 1993. igrao ključnu ulogu u funkcionisanju mreže zatočeničkih centara HVO-a. Doprinio je držanju hiljada Muslimana u zatočeništvu pod teškim uslovima, tokom kojeg su ti ljudi premlaćivani, zlostavljani i ponižavani. Osim toga, uprkos alarmantnim informacijama koje je dobivao, Ćorić ništa nije preduzeo da bi spriječio da se zatočenici šalju na liniju fronta kako bi tamo radili, pri čemu su mnogi od njih ubijeni ili ranjeni).
Sve je znao i kontrolisao
Veoma je vazno napomenuti da su od slučaja protiv Tihomira Blaškića, preko slučaja Daria Kordića, pa do posljednjeg protiv Jadranka Prlića i drugih, u kontinuitetu izvođeni dokazi o umiješanosti Miroslava Tuđmana u ratne događaje u BiH, ali i njegovoj odgovornosti.
Miroslav Tuđman je redovno dobijao izvještaje iz HR Herceg Bosne i HVO-a, a dio izvještaja je upućivao ocu i zbog toga i ne čudi da je Franjo Tuđman i zbog djelovanja sina Miroslava označen u presudi protiv šestorke kao glavni organizator udruženog zločinačkog pokreta.
”Tokom suđenja na svjetlo dana izašao je još jedan izvještaj o pokolju. Radi se o izvještaju koji je Miroslav Tuđman, direktor HIS-a (Hrvatske izvještajne službe), 21. marta 1994. uputio svom ocu predsjedniku Tuđmanu “, navodi se u dokazi – član 641. prvostepene presude protiv Daria Kordića. Inače, u presudi protiv Kordića navodi se najmanje 6 dokaznih predmeta u kojima Miroslav Tuđman obavještava svog oca Franju o zločinima koje su počinile jedince HVO-a.
Također, u procesu protiv Kordića nepobitno je utvrđeno da je Miroslav Tuđman primao, kao šef HIS-a, krovne obavještajene službe, izvještaje od Ive Lučića, šef SIS-a ( http://www.icty.org/x/cases/kordic/trans/en/001121ed.htm stranice 27401,27402).
Tokom suđenja Tihomiru Blaškiću, u dokaznom predmetu 10, izvještaju Hrvatskog vijeća obrane od 4. decembra 1993., upućenom Miroslavu Tuđmanu, a u vezi sa Busovačom se kaže da su Ignac Koštroman i drugi učestvovali u gotovo svim nezakonitim aktivnostima u svojstvu “idejnih vođa i naredbodavaca, pa preko Ante Sliškovića i Paške Ljubičića kao izvršioca njihovih zamisli i želja”. U tom izvještaju se također kaže da su “70% vojnih policajaca Busovače lopovi i kriminalci, te da se njima ne može vladati niti kontrolisati ih”.
Bezbroj je primjera da je Miroslav Tuđman redovito primao izvještaje i da nije ništa preduzimao. Naprotiv, kao šef HIS-a i VONS-a je djelovao da se zločini prikriju i slijedio je politikuVijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, odnosno politiku svoga oca koji je bio predsjednik Hrvatske i VONS-a i o čijoj ulozi se govori u presud Prlić i drugi, a koja ima preko 2600 stranica.
Da su zaključci u presudi protiv Jaranka Prlića i drugih “otvorili” put i drugim dokazima koji su vođeni protiv bosanskih Hrvata i Miroslava Tuđmana pred Haškim tribunalom je presuda protiv Zlatka Aleksovskog gdje je Stefano Bianchini, jedan od haških međunarodnih eksperata i svjedoka označio Miroslava Tuđmana kao ključnu osobu u slanju oružja u HR Herceg Bosnu, pozivajući se na tajne dokumente OSCE-a (http://www.icty.org/x/cases/aleksovski/trans/en/980506it.htm)
Uticaj na suđenje Jadranku Prliću
Koliko je Miroslav Tuđman bio upetljan u sve postupke pred Tribunalom u Hagu pokazuju i dokazi o njegovom uticaju na ekspertne svjedoke koji su svjedočili u korist odbrane i koji su trebali Tribunalu dati nezavisno i stručno mišljenje o ulozi presuđene šestorke. Jedan od najtežih udaraca za odbranu Jadrnka Prlića i drugih, a zbog čega je u posebnoj mjeri presuđena šestorka je odbijanje sudija iz Vijeća da prihvate ekspertno svjedočenje Vlade Šakića, ekspertnog svjedoka odbrane iz Instituta Ivo Pilar iz Zagreba.
Naime, u odjeljku presude protiv Prlića i drugih, pod nazivom “Veze instituta sa hrvatskim obavještajnim službama” navodi se sljedeće: Vlado Šakić je sarađivao tokom svoje naučne karijere s brojnim osobama povezanim s hrvatskim obavještajnim službama, među kojima je bio Miroslav Tuđman. Dakle, na osnovu međunarodnih dokumenata dokazana je povezanost Šakica i Miroslava Tuđmana.
“Vijeće je konstatovalo da je tokom unakrsnog ispitivanja Tužilaštvo uspjelo da dovede u sumnju nepristrasnost ovog vještaka. Doista, rasvjetljujući veze između Instituta Ivo Pilar, koji je vodio i još uvijek vodi Vlado Šakić, i hrvatske države, ali i između tog instituta i hrvatskih obavještajnih službi, Tužilaštvo je pokazalo tijesnu vezu koja je postojala i još uvijek postoji između svjedoka i hrvatskih političkih vlasti. Vijeće podsjeća da su optužbe u vezi s ulogom Hrvatske u sukobu bile predmet brojnih rasprava između strana. Više svjedoka je ispitano u vezi s tim i brojni dokumenti su uvršteni u spis. Osim toga, Vijeće podsjeća da je vještak dužan da svjedoči objektivno, nepristrasno i neovisno kako bi Vijeću pomogao da donese zaključak van razumne sumnje. Vijeće na kraju podsjeća da se svjedočenje vještaka Vlade Šakića tiče ključnog pitanja u ovom predmetu – odgovornosti nadređenog. U tim okolnostima, Vijeće mora posebnu pažnju pridati nepristrasnosti dotičnog vještaka. Vijeće, stoga smatra da povezanost Instituta Ivo Pilar, Vlade Šakića, hrvatske vlade i hrvatskih obavještajnih službi dovodi u sumnju nepristrasnost Vlade Šakića kao vještaka.
Imajući u vidu sumnje u pogledu nepristrasnosti Vlade Šakića, koje su izišle na vidjelo prije svega u njegovom unakrsnom ispitivanju od strane tužilaštva, i nepostojanje konkretnih i praktičnih istraživanja Vlade Šakića u vezi sa sukobom u BiH i kontrolom nad vojnicima od strane komande HVO-a, kao i neodređene odgovore vještaka tokom unakrsnog ispitivanja, Vijeće smatra da ne može iskoristiti taj izvještaj u ovoj presudi” ( http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_1.pdf članovi od 361-379 presude TOM -1).
Očigledno da u BiH postoji zastoj u progonu ratnih zločinaca. Stotine osumnjičenih iz BiH je pobjeglo u Republiku Hrvatsku, proces u Mostaru traje već 18 godina, a optuženi su se sakrili u Hrvatsku. Dominik Ilijaševic Como je nakon presude pobjegao u Hrvatsku.
Brojni su primjeri blokada i opstrukcija u procesuiranju zločina koji su počinjeni pod imenom HR Herceg Bosne.
Hrvatska politika iz Hrvatske i BiH ne samo da je osujetila progon zločinaca, nego pokušava pred presudu Jadranku Prliću i drugima ponovo uticati na pravosnažnu presudu.
Postoje svi uslovi da Bosna i Hercegovina pokrene odgovornost Miroslava Tuđmana za zločine u BiH. To se mora uraditi iako to sada djeluje kao nemoguća misija, imajući u vidu uticaj srpsko – hrvatske politike na pravosuđe u BiH i šire. Dokazi sa Haškog suda su najbolja preporuka da se pokrene taj proces. Pozivamo pravosudne institucije u BiH da istraže ulogu Miroslava Tuđmana u ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini.
