Evo priče o karijerama njih sedam za koje se smatra da su bili neprikosnovene estradne zvijezde bivše države. Poredak se nekima možda i neće svidjeti, ali će se svakako mnogi podsjetiti svojih omiljenih pjevača. Oni stariji, naravno, a oni mlađi će možda po prvi put čuti kako se zovu pjevači čije pjesme i oni ponekad zapjevaju sa svojim društvom…
1. Bora Spužić Kvaka
Poslije deceniju i po nastupa u kafani pjevač je snimio singl “Na rastanku” i postavio rekord – prodata je u 400.000 primeraka
“Pođimo u krčmu staru, gde Ciganin stari svira, da uz zvuke violine nađem srcu mira”, „Lepotica i sirotan“, „Navali se Šar-planina“, „Kaži sinu da i ja postojim“, „Još ne sviće rujna zora“, „Ej, puče puška“, „Nikom o tebi ne mogu da pričam, niko za tebe ne sme da zna, stojim na uglu prosjaku sličan, ljubavi željan u noći bez sna…“ nezaboravni su stihovi koje dugujemo Bori Spužiću Kvaki.
Živio u mračnoj sobi
Rođen je kao Velibor 10. novembra 1934. godine u Orahovcu na Kosovu kao peto od šestoro djece u porodici. Na početku rata, 1941. godine porodica beži u Ćićevac kod Kruševca.
Pred kraj rata čmičci su mu na očima nicali kao pečurke, pa je po nalogu ljekara godinu dana morao da živi u mračnoj sobi. Od tada mu je pogled ostao zamućen.
Imao je jedanaest godina kad je u igri, oponašajući padobranca, pao s drveta i iščašio kuk. Zbog toga mu je noga ostala kraća za 25 centimetara, 11 mjeseci je proveo u gipsu, a zbog višegodišnje rehabilitacije kasnio je sa školovanjem. U Požarevcu, gdje mu se otac zaposlio kao poreski činovnik, počeo je da pjeva i svira na pozajmljenoj harmonici.
Imao je 18 godina kad je 1952. napustio gimnaziju pred maturom i našao posao pjevača u kafani „Dunav“ u Velikom Gradištu. Gazda mu je kupio harmoniku koju je Kvaka otplaćivao nastupima. Gotovo deceniju i po bio je kafanski pjevač, sve dok 1968. nije snimio singl s pjesmom „Na rastanku“. Ploča je prodata u 400.000 primeraka – zabilježeno je da su ljudi čekali u redovima da bi je kupili, a Kvaka postao popularan. Te godine je pjevao u “Domu sindikata” pjesmu „Pođimo u krčmu staru“ i pobijedio na festivalu u Sokobanji, gdje je osvojio prvu nagradu publike. Na festivalu „Ilidža ‚69“ podijelio je prvo mjesto s Nadom Mamulom, a 1971. izdaje prvu LP ploču s pjesmama s prethodnih pet singlova.
Uvijek pjevao posljednji
Organizatori su ga na zajedničkim koncertima uvijek stavljali da nastupa posljednji, jer se nijedan pjevač nije usuđivao da pjeva poslije njega. Njegova karijera bilježi vrtoglave uspone, ali i podjednako drastične padove. Zarađivao je novac i trošio ga. Volio je kafanu i žene, ženio se četiri puta. Objavio je 23 singla, 16 LP ploča i tri CD. O svom životu jednom je rekao: „Ja sam čovek sa dva fakulteta. Oba sam stekao u kafani. Diplomirao sam psihologiju i muzičku akademiju. Prvu diplomu čuvam u srcu i očima, a drugu u glasu. Tako ne može niko da mi ih ukrade“.
Posljednji koncert održao je 1996. godine, a 1997. je doživeo moždani udar, poslije kog mu se oduzela cijela desna strana tijela i ostao je bez moći govora.
Umro je 9. marta 2002. godine u bolnici u Požarevcu, i u tom gradu je i sahranjen.
2. Toma Zdravković
Najveći boem Jugoslavije ostavio je pjesme koje žive i danas, a skoro sve tekstove pisao je sam i sve su bile autobiografske
Najveći boem socijalističke Jugoslavije, čovjek koji je opjevao svoje najtananije emocije, muzičar koji je za života ušao u legendu ostavio je pjesme koje žive i pjevaju se i danas.
Toma Zdravković rođen je 20. novembra 1938. u Aleksincu kao jedno od petoro djece u siromašnoj porodici, ali se ubrzo s roditeljima preselio u Pečenjevce, rodno mjesto svoga oca, u blizini Leskovca.
U parku
Jedne večeri 1956. godine Silvana Armenulić, tada nepoznata kafanska pevačica, prolazeći kroz leskovački park primetila je na klupi mladića koji se smrzavao. Zapodjela je razgovor s njim i saznala da je došao iz sela na audiciju, ali da nije prošao i da sada nema para ni za autobusku kartu do kuće.
Velikodušna, kakva je bila, povela ga je sa sobom, nahranila i muzičare iz svog orkestra zamolila da mu daju nekakav posao. Mladić je tako počeo da se druži s njima, da bi jednom u nekoj kafani s njima i zapjevao. Mladić se zvao Toma Zdravković, a ostalo je istorija.
Iz Leskovca docnije prelazi u Beograd, gdje je tri godine svako veče od osam do četiri ujutro pjevao u „Gradskom podrumu“. Seliće se onda, gonjen svojim unutrašnjim demonima i ljubavima u Tuzlu, Sveti Stefan, Zrenjanin… i svuda će osvajati publiku svojim pjesmama.
Vrhunac slave Zdravković će doživjeti tek osamdesetih godina, kad mu je zdravlje već bilo ozbiljno ugroženo alkoholom. Pio je do smrti, ignorišući preporuke ljekara koji su ga liječili od raka prostate.
Toma Zdravković se ženio čak četiri puta.
Skoro sve tekstove za svoje pjesme pisao je sam i sve su bile autobiografske, uglavnom o kafanskom životu i neuzvraćenim ljubavima. To su i danas veliki hitovi: „Da l‘ je moguće“, „Branka“, „Dotak‘o sam dno života“, „Kafana je moja sudbina“, „Prokleta nedelja“… U beogradskom hotelu „Slavija“ 1969. godine na papiru iz konobarskog bloka, mamuran, napisao je pjesmu „Šta će mi život“, koja je Silvanu Armenulić učinila zvijezdom.
Dug iz leskovačkog parka vratio je na najljepši način
Prokockao i propio sve
U vrijeme kad je bio zvijezda, za njegovim kafanskim stolom sjedili su akademici, fudbaleri, glumci, profesori univerziteta… Zarađivao je velike sume, ali ih je nemilice i trošio. Preminuo je 30. septembra 1991. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen na Centralnom groblju. Kod njega nisu našli ni pare za sahranu, sve je propio i prokockao.
Na dvadesetogodišnjicu smrti u Gradskom parku u Leskovcu, tamo gdje ga je srela Silvana, postavljen je njegov kip u prirodnoj veličini, a u Pečenjevcu spomen-ploča na kojoj je njegov stih „Dao sam vam svoju dušu“.
3. Safet Isović
Jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena bio je prava zvijezda, nastupao je u zemlji i svijetu, a nekoliko puta pjevao je i Titu
Safet Isović je, prema mišljenju većine muzičkih kritičara i poznavalaca izvornog narodnog melosa, bio jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena.
Rođen je 8. januara 1936. godine u Bileći, ali je rat s porodicom proveo u izbeglištvu u Banjaluci. U Sarajevo se doselio 1955. zbog studija na Pravnom fakultetu i u tom gradu ostao je do kraja života.
Prva audicija
Na nagovor drugova prijavio se na audiciju Radio Sarajeva i pošto je prošao strogu selekciju dobio je pravo da snimi dvije pjesme: „Kad ja pođem iz Sarajeva grada“ i „Kasno prođoh kraj Morića hana“. Prvi put su na Radio Sarajevu emitovane na Dan oslobođenja Sarajeva 6. aprila 1957. godine.
Vrijeme uspjeha Safeta Isovića počinje solističkim koncertom u “Domu sindikata” u Beogradu 1963. Mnogo docnije pričao je: „Svako sjedište imalo je jedan mali buket ljubičica i moj program. U to vrijeme koncert je značio sjedenje u lijepoj dvorani, s kravatom i leptir-mašnom“.
Pobjeđuje na mnogim festivalima i postaje vrhunska zvijezda. Pjevači su od diskografske kuće dobijali dva posto, vrhunski četiri, a Safet Isović jedini je dobijao šest posto od prodaje.
U istom onom “Domu sindikata” drugom prilikom otkazao mu je mikrofon na reveru dok je pjevao uvodnu pesmu prolazeći kroz salu sa 2.000 ljudi. Punim glasom, svojim kristalnim tenorom, otpjevao je pjesmu bez ozvučenja.
On je sevdalinku učinio pjesmom širokih narodnih masa. Snimio je mnogo pjesama u duetu s popularnim izvođačima kao što su bili Zaim Imamović, Mile Petrović, Beba Selimović… Gostovao je širom Jugoslavije, ali i u svijetu. Krunu tih gostovanja predstavlja koncert u prepunoj operskoj dvorani u Sidneju, jer je bio jedini pjevač s prostora SFRJ koji je tamo nastupao.
Ratne godine
Njegovi antologijski snimci su „Đul Zulejha“, „Boluje Hanka Prijedorka“, „Braća Morići“, „Djevojka sokolu zulum učinila“, „Grana od bora pala kraj mora“, „Mujo kuje konja po mjesecu“, „Moj dilbere“, „Kiša bi pala“, „Od sveg me je sačuvala majka“, „Put putuje Latif-aga“, „Haj, kakve Ajka crne oči ima“…
Aktivno je učestvovao u osnivanju Stranke demokratske akcije Alije Izetbegovića, kojoj je lično dao ime. U ljeto 1992, tokom rata, Isović je bio teško ranjen u svojoj porodičnoj kući u Sarajevu, odakle je transportovan na liječenje u Njemačku. Poslije rata vratio se u Sarajevo i nastavio s pjevanjem.
U vreme socijalizma snimio je i pesmu o Gavrilu Principu: „Gavrilo, Gavrilo / Mladi junače iz Bosne / Tvojih se djela Gavrilo / Zemljaci tvoji ponose“. Umro je 2. septembra 2007. godine i sahranjen je u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
4. Predrag Živković Tozovac
„Najveći šarmer na estradi“ muzikom je počeo da se bavi sa 10 godina, kad je uzeo harmoniku pokojnog oca i počeo da zarađuje
Legenda folk muzike, „najveći šarmer na estradi“, decenijama „najpoželjniji neženja“, Predrag Živković Tozovac rođen je u Kraljevu 22. januara 1936. godine od oca Svetozara Toze Živkovića, po kojem je i dobio nadimak, i majke Budimke. Otac mu je bio prvak Srbije u pjevanju za 1932/33. godinu i čuveni harmonikaš. Držao je kafanu u Mataruškoj Banji, a 1941. godine streljali su ga Nemci. Tozovac je odmah poslije rata, kad je imao samo 10 godina, na harmonici koja mu je ostala od oca počeo da svira i tako zarađuje za hljeb.
Kasnije je uzimao privatne časove muzike i tako postao jedan od malobrojnih muzičara tog vremena koji je umio da čita note. Umio je da svira na bubnjevima i trubi, ali mu je najdraži instrument ostao harmonika dugmetara.
Čekao na uspeh
Prvu ploču, singl, snimio je 1965. godine, a prvi hit „Ispod lipe, kraj potoka“ dvije godine kasnije. Te 1967. snimio je i četiri male ploče sa Silvanom Armenulić.
Do statusa zvijezde morao je da čeka sve do 1971. godine, kad na festivalu Pesma leta pobjeđuje s kompozicijom „Mirjana“. Sljedeće godine taj svoj položaj potvrdio je pobjedom na istom festivalu s pjesmom „Oči jedne žene“. Tada snima i pjesmu „Jeremija“, koju su komunističke vlasti ocijenile kao nacionalističku. Poslije jednog feljtona u Večernjim novostima, u kojem je ocrnjen kao nacionalista i četnik (za svaki slučaj, dodali su i da je „bahat prema ženama“), sklanja se kod prijatelja u Nemačku. Nijedna redakcija nije smela da objavi njegov odgovor na feljton. Kad se dvije godine kasnije, na majčino navaljivanje, vratio, vlasti su mu oduzele pasoš, a Udba je počela da ga maltretira – morao je da redovno odlazi na saslušanja. Tozovac se pismom žalio i Titu, a progon je zaustavljen tek na intervenciju visokog srpskog političara, predsjednika Predsedništva Srbije Draže Markovića.
Zaslužni građanin
Najpoznatije Tozovčeve pjesme, pored pomenutih, jesu i „Violino, ne sviraj“, „Siroma‘ sam, al‘ volim da živim“, „Uzmi sve što ti život pruža“, „Ovamo, cigani“, „Ti si me čekala“, „Prazna čaša na mom stolu“, „Vlajna“…
Tokom svoje pedesetogodišnje karijere Tozovac je snimio više od 30 singlova i 20 albuma, održao preko 300 koncerata u bivšoj Jugoslaviji, Francuskoj, SAD, Kanadi, Velikoj Britaniji, Austriji, Nemačkoj… Najviše se pamte koncerti koje je održao u Beogradu, u “Domu Sindikata”, i u Zagrebu, u Dvorani „Vatroslav Lisinski“.
Glumio je i u filmovima „I bog stvori kafansku pevačicu“, „Lov na jelene“ i „Balkan ekspres“, i u TV drami „Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo“.
U oktobru 2012. uručena mu je diploma zaslužnog građanina grada Kraljeva.
5. Silvana Armenulić
Jugoslovenska Merilin Monro iz siromaštva je stigla do zvjezdanih visina, a stradala je u saobraćajnoj nesreći 1976. godine
Nazivaju je jugoslovenskom Merilin Monro zbog ljepote, vrtoglavog uspona iz siromaštva do zvjezdanih visina, ali i tragičnog kraja.
Skromni počeci
Zilha Bajraktarević (kasnije će uzeti umjetničko ime Silvana, po glumici Silvani Mangano iz kultnog filma „Gorki pirinač“, i uzeti muževljevo prezime) rođena je 18. maja 1939. godine u Doboju. Bila je treće od desetoro djece poslastičara Mehmeda Bajraktarevića. Sa 16 godina otišla je kod tetke u Sarajevo i počela da pjeva po kafanama.
Krajem pedesetih došla je u Beograd i prvo pjevala u „Bristolu“, s orkestrom čiji je bubnjar ponekad i pjevao, zvao se Predrag Gojković Cune, a onda u „Grandu“. Tu se u nju zaljubio poznati teniser Radmilo Armenulić. Vjenčali su se 1961, a tri godine kasnije dobili su i kćerku. Te 1964. godine snimila je i prvu ploču, a 1967. imala je i prvi hit „Nad izvorom vrba se nadnela“, ali će još tri godine proći dok ne postane zvijezda.
Slavnom će je 1970. učiniti televizijska serija „Ljubav na seoski način“, u kojoj je otpevala pjesme Tome Zdravkovića „Šta će mi život bez tebe, dragi“, „Kišo, tiho padaj“ i „Ja nemam prava nikoga da volim“. Ploča s tim pjesmama postala je megahit, prodata je u 300.000 primeraka.
Svojom pojavom, načinom odjevanja i pjesmama izazvala je revoluciju u narodnoj muzici. U modi su bile frizure „a la Silvana“, a stotine novorođenih djevojčica širom Jugoslavije nazvane su po njoj.
Za sobom je ostavila i pjesme „Da sam ptica“, „Kraj potoka“, „Moj dilbere“, „A što ćemo ljubav kriti“, „Golube, poleti“, „Kapetan Leši“, „Rumena mi ruža procvala“, „Rane moje“, „Srce gori“…
Tragedija
U avgustu 1976. godine iskoristila je gostovanje u Bugarskoj da posjeti čuvenu proročicu Vangu. Susret je bio mučan – slijepa Vanga je dugo ćutala, a onda je rekla: „Ne želim da govorim s tobom. Ne sada. Idi i dođi kroz tri mjeseca…“ Kad je Silvana već bila na vratima, proročica je u transu dodala: „Čekaj, u stvari nećeš moći da dođeš… idi, idi, ako možeš, dođi!“
Silvana Armenulić poginula je 10. oktobra 1976. godine u saobraćajnoj nesreći na auto-putu Beograd-Niš, kod mesta Kolari. Zajedno s njom poginuli su i njena sestra Mirjana (Mirsada) Bajraktarević i Rade Jašarević, šef Narodnog orkestra RT Beograd, koji je i vozio. Lepa Lukić zakasnila je i nije s njima pošla na put.
Silvana Armenulić sahranjena je na Novom groblju u Beogradu. Na dan pogibije sve radio-stanice objavile su vijest o tragediji. Ali u TV dnevniku pročitana je samo kratka informacija da je „10. oktobra u saobraćajnoj nesreći izgubio život šef Narodnog orkestra RTB Miodrag Jašarević“. Silvana i Mira nisu ni pomenute. Bile su pjevačice narodne muzike i nije im bilo mjesto u vjestima.
6. Lepa Lukić
Pjevačica iz Miločaja bila je zvijezda bez koje se nije mogao zamisliti festival ili koncert, pa je zato nazvana kraljicom narodne pjesme
U socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo organizatora festivala ili koncerta koji nije tražio da nastupi Lepa Lukić! Nudili su basnoslovne sume jer su znali da će im se novac vratiti. Narod je hrlio da je čuje. Bila je nesporna kraljica narodne muzike.
Pjevala odmalena
Lepava Mušović rođena je 16. januara 1940. godine u selu Miločaju. Ostala je bez oca kad je imala dvije godine. Nju i starijeg brata podizala je samohrana majka, koja je doživjela duboku starost i za koju je Lepa bila veoma vezana.
Ljubav prema pjevaju otkrila je kad je imala samo pet godina i majka je vrlo rano počela da je vodi na priredbe po seoskim domovima kulture, gdje je pjevala izvorne pjesme.
Svoju prvu ploču, pjesmu „Devojče, beli golube“, snimila je 1964. godine u duetu s tada veoma popularnim Gvozdenom Radičevićem, ali je uspjeh postigla tek 1967. s pjesmom „Od izvora vode dva putića“, koja je brzo postala hit – prodata je u 200.000 singl-ploča. Diskografska kuća PGP RTB odmah je s njom potpisala petogodišnji ugovor i dala joj stan u centru Beograda, uz dogovor da ga otplaćuje od honorara. Ploče su joj se tako dobro prodavale da ga je isplatila za nepunih godinu dana. Ređao se uspjeh za uspjehom. Nazvana je „kraljicom narodne pjesme“. Na Radio Nišu, u „Željama, čestitkama i pozdravima“, njena pjesma emitovana je po četrdesetak puta.
Nijedan televizijski program nije mogao da se zamisli bez nje. Za Novu 1970. godinu snimljen je sljedeći spot: u prvom kadru, uz zvuke harmonike, vidi se putokaz koji pokazuje dva puta – jedan vodi ka „Alma“, stanici pariskog metroa, a drugi ka trgu „Place du Canada“. U sledećem kadru vidi se Lepa Lukić, koja šeta ispred Ajfelove kule, i čuju se uvodni taktovi „Od izvora dva putića“.
Filmska karijera
Mnoge njene pjesme pamte se danas: „Opančići na kljunčiće“, „Ne živi se hiljadu godina“, „Što kapiju nisi sinoć zatvorio“, „Ne pitaj me“, „Oj, meseče, zvezdo sjajna“, „Ljudi, ko zna leka srcu mom“, „Čaj za dvoje“, „Srce je moje violina“…
Igrala je u nekoliko filmova, a najupečatljiviju ulogu ostvarila je u filmu „I bog stvori kafansku pevačicu“ iz 1972. godine.
Iz marketinških razloga lansirana je priča o njenom rivalstvu sa Silvanom Armenulić. Žuta štampa redovno je objavljivala vijesti o njihovim svađama, ali su one zapravo bile dobre prijateljice. Od Silvanine smrti, Lepa nije sjela za volan automobila. Nije pila ni pušila, jedini porok koji je imala bilo je kartanje.
U vreme dok je pekla zanat, upoznala je prvog muža, direktora jedne kafane u Trsteniku, čije prezime i danas koristi u javnosti, pošto se kao Lepa Lukić proslavila. U međuvremenu, promijenila je nekoliko muževa i nekoliko prezimena. Nema djece.
7. Hašim Kučuk Hoki
Ovaj pjevač prodao je više od 40 miliona ploča i kaseta, ali je najvećim uspjehom smatrao to što je pjevao Josipu Brozu Titu
U životu je imao četiri velike ljubavi – žene (imao je 10 brakova), djecu (ostavio je 11 djece, šest sinova i pet kćerki), Josipa Broza Tita (dva sina mu se zovu Alija Tito i Dario Tito) i pjesmu.
Siromašni
Hašim Kučuk Hoki rođen je 1946. godine u Fojnici, u veoma siromašnoj porodici. U djetinjstvu je bio čobanin, a sa petnaest godina prvi put se oženio pastiricom u koju se zaljubio. Godine 1967. otišao je u vojsku, gde je naučio da čita i piše. U rodnom gradu je zbog čistog i snažnog glasa punih četrnaest godina bio mujezin – s minareta je pozivao vjernike na molitvu.
Prvu svoju pjesmu, tužbalicu za umrlim ocem „Nema te više, Alija“, snimio je 1964. godine, a najveći hit došao je sedam godina kasnije – ploča s pjesmom „Nazdravite, drugovi“ („Pijem da je zaboravim“) prodavala se u 50.000 primeraka dnevno – ukupno 13 miliona ploča i kaseta.
Pažnju je privlačio i izgledom nekarakterističnim za tadašnje pjevače narodne muzike – sa „bitlsovskim“ imidžom, dugačkom kosom i tamnim naočarima izgledao je „rokerskije“ od mnogih tadašnjih socijalističkih rokera. Godine 1972. našao se u centru nesvakidašnjeg skandala – go do pojasa slikao se za poster tada tiražnog lista Sanja, što je sablaznilo konzervativnu javnost. Treba imati na umu da su u to vrijeme pjevači na festivalima, i zabavnim i narodnim, nastupali u odijelima, nerijetko s leptir-mašnom. Hoki je među narodnjacima prvi postao seks-simbol.
Ukupno je prodao više od 40 miliona ploča i kaseta. Iako je imao blistavu karijeru, najvećim uspehom smatrao je to što je pjevao čoveku koga je, govorio je, najviše volio – Josipu Brozu Titu.
U uniformi Titovog vojnika pjevao je od Amerike do Australije, odbijao napade četničke i ustaške emigracije i vatreno branio SFRJ i predsednika.
Osamdesetih se preselio u SAD. Tamo je 1986. godine bio osuđen na zatvorsku kaznu, jer je u isto vrijeme bio u zakonskoj vezi sa dve žene. Ostao je i bez imovine – kuće, restorana i ušteđevine, ali ga Amerikanci nisu uputili u zatvor, već su ga deportovali u Jugoslaviju.
S Titovom bistom
Po povratku je s Titovom bistom gostovao u televizijskim emisijama i proklinjao ratne zločince koji su „rasturili Jugu“. Voditelji su mu se otvoreno podsmijevali. Najavljivao je povratnički album koji nikad nije snimao.
Poginuo je 26. novembra 2002. godine u saobraćajnoj nesreći na auto-putu Beograd-Subotica, kod Kovilja. Sahranjen je na lokalnom groblju u banatskom selu Sakule, gde je u iznajmljenom stanu živio sa svojom desetom suprugom i njihovo dvoje od jedanaestoro djece, koliko ih je ukupno imao.
