Amir Ismić (Zenica, 1973) je 100% ratni vojni invalid, osnivač i predsjednik Kluba paraolimpijskih sportova “Baton” Zenica, udruženja koje okuplja veliki broj ratnih vojnih invalida, pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Od osnivanja 2008. godine, “Baton” se profilirao u jedno od najaktivnijih udruženja u BiH, koje je do sada realiziralo mnogobrojne projekte namijenjene ratnim vojnim, ali i civilnim invalidima, stradalnicima rata, s isključivim ciljem njihove resocijalizacije i otklanjanja trauma zbog tjelesnih hendikepa. Amir Ismić završio je Rudarsku školu, a 1991. godine zapošljava se u Rudnicima Zenica (Stara jama), na poslovima kopača na širokom čelu. Po izbijanju agresije na Republiku BiH, među prvima, s 19 godina, prijavljuje se kao dobrovoljac u Samostalni diverzantski bataljon Trećeg korpusa Armije Republike BiH.
Sredinom 1993. godine prilikom izvođenja borbenog zadatka teško je ranjen, pri čemu ostaje bez desne ruke i desnog oka. Za hrabrost i doprinos u odbrani od agresije odlikovan je najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”, a tokom rata dobio je čin kapetana Armije Republike Bosne i Hercegovine. Godine 1996, bez obzira na teški invaliditet, upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, kojeg uspješno završava 2002. godine. Na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli 2014. godine odbranio je magistarski rad na temu Devastacija vjerskih objekata u Centralnoj Bosni tokom 1992.-1995. godine. Trenutno je na doktorskom studiju, a uža naučna oblast njegovog istraživačkog rada jeste genocid nad Bošnjacima tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine.
STAV: Niste otišli iz Bosne 1992. Hrabro ste se prijavili među diverzante, iako ste imali poziv od prijatelja iz Njemačke, ali i jedan san koji se ubrzo pretvorio u stvarnost. Možete li našim čitaocima objasniti o čemu je riječ, ali i sve ono što se događalo tokom i nakon ranjavanja?
ISMIĆ: Krajem 1991. ili početkom 1992. sanjao sam da će u Bosni biti rat i da će u tom ratu biti teško ranjen, da ću postati invalid. Čuvao sam taj išaret u podsvijesti, razmišljao o njemu, ali nisam nikome ništa govorio. Sve se dešava s voljom Uzvišenog Gospodara. Prijatelj iz djetinjstva zove me da dođem u Njemačku. Kaže mi da će biti rata u Bosni. Odbio sam, osjećao sam da se trebam suočiti sa sudbinom i da trebam braniti domovinu. Bio sam oslobođen mobilizacije jer sam imao radnu obavezu. Nisam htio u jami provoditi rat i prijavio sam se u diverzante Trećeg korpusa. Svašta smo prolazili, teške bitke na nekoliko frontova, a glad nas je naprosto razvaljivala. U rano jutro 24. jula 1993. teško sam ranjen. Eksplozija, samo tup zvuk u ušima i više ništa ne čujem. Krv šiklja, padam licem na zemlju. Ubrzo se pridižem i pružam ruke da se šake sretnu. Ali, nisu se srele… Lijevom rukom pipam desno rame i klizim niže do lakta. U sebi pomislim: “Nemam desne ruke.” Rukom prelazim preko čela i mali prst upada u očnu duplju. I shvaćam, nemam desnog oka. Kažem sebi: “E, to je značenje mog sna.” Sjetio sam se i Jusufa, a. s., iz Kur’ana.
Tog jutra “poginuo” sam gledajući s aspekta da mi je protupješadijska mina eksplodirala u ruci na 30 centimetara od lica. Dobro sam znao njeno ubojito dejstvo. Iznenadio sam se kada sam poslije par sekundi otkrio da sam izgubio “samo” desnu ruku i oko. Odmah mi je bilo jasno da postoji neki meni nepoznati razlog zbog kojeg sam preživio. Sada, kada posmatram završen fakultet, magisterij, a evo sada i doktorat – samo s lijevim okom na koje sam jedva vidio, oko 30%, i preostalom lijevom rukom, kojom prije ranjavanja nisam bio u stanju napisati niti jedno slovo – vidim zašto sam tog jutra preživio. Dragi Bog ti nikada ništa ne oduzme a da ti zauzvrat ne dadne stotine drugih stvari i mogućnosti. Poslije ranjavanja postao sam izuzetno elokventan i komunikativan, duhovno i moralno stabilan da pomognem sebi i drugima. Eto, date su mi i izuzetne organizacione sposobnosti. Ovo je šta znam i primijetim, a kakva me još iznenađenja očekuju…
STAV: U Zenici ste najprepoznatljiviji kao osnivač i predsjednik Kluba paraolimpijskih sportova “Baton”. Zbog čega ste se odlučili za osnivanje udruženja i zašto ste izabrali takav naziv?
ISMIĆ: Odmah po završetku studija uključio sam se u Savez slijepih boraca Zeničko-dobojskog kantona, na poziciju predsjedavajućeg Skupštine. Postao sam i igrač Kluba sjedeće odbojke ‘92. Ali, sve su ovo bila udruženja koja su animirala samo određene društvene kategorije ratnog vojnog invaliditeta. Bilo je potrebno okupiti i slijepe, paraplegičare, amputirce, odnosno sve ratne vojne i civilne invalide Zenice, pa onda im ponuditi interesantne projekte u kojima bi oni svojom afirmacijom zaboravili svoje hendikepe ili stanje u kojem se nalaze.
Primjera radi, Udruženje “Baton” napravilo je i realiziralo projekte u kojima ratni vojni invalidi mogu gledati sve filmove zeničkog kina, pozorišne predstave, posjećivati teretanu, kuglanu, otvorene bazene i biti članovi biblioteke. Sve to participiraju simbolički samo s 1 KM, dok ostatak stvarne cijene fakturira Udruženje “Baton”. Nemamo redovno finansiranje, što je još veća specifičnost ovog udruženja. Na sve moguće načine iznalazimo rješenja kako da ratne vojne invalide i stradalnike rata animiramo da ne sjede “zatvoreni” u kući, da svoje slobodno vrijeme provode uz različite kulturne ili sportske sadržaje. Isto tako, važno je napomenuti da Udruženje “Baton” iza sebe ima preko 70-ak izuzetno posjećenih edukativnih tribina u projektu kojeg nazivamo Batonovi muhabeti. Također, realizirali smo 10-ak edukativnih putovanja po cijeloj BiH i inostranstvu, kao i mnoge druge različite projekte, poput šivenja, izrade suvenira, sjetve kao terapije…
STAV: Šta Vi mislite o grupicama demobiliziranih boraca koji vežu zastave Republike BiH i Herceg-Bosne, a potom pokušavaju blokirati Federaciju BiH? Primjerice, u RS-u su prava boračke populacije kudikamo manja, ali nismo vidjeli da nekadašnji borci Vojske RS-a ruše balvane i blokiraju puteve. Šta to govori o nama, barem u smislu razine manipulacije i politizacije boračke populacije?
ISMIĆ: U startu nije krenulo kako treba, nisu sve boračke organizacije zajednički nastupile kako bi se donio zakon koji bi obuhvatio sve boračke kategorije. Tako je Vlada Federacije BiH 2004. godine usvojila Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica, a poslije demonstracija 2005. i dobitnici najvećih priznanja dobili su svoj zakon. Postavlja se realno pitanje: Zašto se ovoliko čekalo s rješavanjem problema demobiliziranih boraca, gdje su bili predstavnici ovih organizacija sve ove godine i ko su sada predstavnici ovih boraca? U drugom planu su pitanja da li su određene političke partije upetljale svoje prste u sve ovo. Bilo kako bilo, mora se priznati da su se od samog početka stvari gurale pod tepih – i sada nam se to vraća.
Problem boraca se mora riješiti, na njemu se mora rudarski raditi i našim saborcima se mora pomoći. Međutim, stvari se moraju urediti i na kantonalnom nivou kroz Zakon o dopunskim pravima boraca. Prošle su 23 godine od rata, opet je potrebno sjesti za sto da se neke stvari iskristaliziraju, da vidimo šta je dobro i da to pospješimo. A sve ono šta nas koči da detektiramo i radimo na njegovom otklanjanju i rješavanju. Ne smijemo zaboraviti da golobradi mladići, koji su 1992. imali 20 godina, danas imaju 46. A gdje su posljedice ranjavanja, traume…? Mora se više prostora i novaca odvojiti za ove probleme. Država BiH morala je jasno dati do znanja i privatnom i državnom sektoru da joj je stalo do boraca, da se ocijeni invaliditet ljudi i preostala radna sposobnost. Da se utvrdi kako neko od njih može da doprinese zajednici. Paradoksalno je da smo imali armiju ratnih vojnih invalida i porodica šehida kojima smo dali kakva-takva primanja i poslali ih kući. Zašto ih nismo ničim obavezali, nismo im našli prilagođen posao koji bi mogli obavljati s preostalom radnom sposobnošću i biti korisni društvenoj zajednici? Morali smo im dati motiv da se i dalje bore, prekvalificiraju i rade, jer je radna terapija jedna od najučinkovitijih.
STAV: Prošle su 23 godine od završetka rata. Kao historičar, kako gledate na poslijeratni period? Mnogo je nezadovoljstva, naročito među Bošnjacima. Možete li objasniti zašto ste se odlučili ući u politiku na listi SDA za Skupštinu Zeničko-dobojskog kantona?
ISMIĆ: Sjećam se jedne prilike da sam predvodio delegaciju slijepih boraca Federacije BiH kod premijera rahmetli Ahmeta Hadžipašića i ministra za boračka pitanja Ibrahima Nadarevića. U jednom trenutku su oni zatražili da se slijepi borci pojedinačno očituju o problemima koji im najviše zadaju glavobolje. Koliko se sjećam, jedan od slijepih iz Kalesije je rekao da je zadovoljan životom i primanjima. I da je, hvala Bogu, dobio stan u novoizgrađenoj zgradi za boračku populaciju. Međutim, nakon useljavanja stanara, teren oko zgrade nije bio uređen, ostao je jedan veliki kamen na koji bi se ovaj slijepi borac svaki put spotaknuo kada bi samostalno izašao iz stana. Zamolio je premijera i ministra da se ukloni kamen jer mu on u ovom trenutku zadaje najviše glavobolje u životu. Rahmetli Ahmet Hadžipašić je istog trenutka rekao: “Odmah zovite tog načelnika da se skloni kamen koji predstavlja problem.” Zašto sam naveo ovaj primjer? SDA je u dosadašnjem radu riješila velike probleme i realizirala krucijalne projekte, ali je one finese, fine finalne radove, zanemarila ili prepustila drugim političkim partijama da ih završe i poberu slavu. Potrebno je započeti i završiti svaki posao, a onda uvesti praćenje i monitoring šta je urađeno. I nema opuštanja jer je ovo Balkan, za sekundu se stvari okrenu u neželjenom smjeru.
Iako nisam želio i nije mi takvo nešto bilo prvobitni cilj, ipak ulazim u politiku. Pokušat će neke stvari izmijeniti “iznutra”. Ne namećem se, u politici se pojavljujem na kraju sa željom da praktično pokažem kako se treba i mora raditi. Ovo podsjeća na rat – kada linije padaju, haos, sve se ruši, a mi dolazimo da vratimo izgubljeno. Ne vidim novce u svemu ovome, ne vidim lični finansijski interes, nekakvu materijalnu korist. Moj sadašnji i eventualni daljnji politički angažman nastao je i bit će određen iz moje potrebe za radom za društvenu zajednicu, za narod i našu državu. Želim ukazati drugima na ozbiljnost situacije i moguća rješenja.
Mi smo nakon rata 1995. ostavili puške, a odbranjenu državu predali političarima. Postavlja se niz pitanja: Jesu li to bili političari i jesu li bili kvalitetni, moralni i časni da preuzmu tu državu? Šta su oni mogli uraditi? U kojem pravcu su otišli? Da li su ispunili očekivanja, jer mi danas vidimo opće nezadovoljstvo? Čekajući da neko popravi stanje u društvu i državi, prošle su 23 godine. Ja sam se iskreno nadao da neću biti u prilici da uđem u politiku. Međutim, kada sam vidio da se ljudi vrte ukrug i da nisu spremni da žrtvuju svoje vrijeme i svoje znanje ni za kakvo društveno dobro, a da dolaze mlađe generacije koje uče esnaf od starijih – pobjedi na izborima, uzmi što možeš, pozicioniraj se, riješi probleme svojih najbližih, a onda i napusti svoju stranku – tada sam shvatio da moram obući “političku uniformu”. Da pokažem da se može čista srca i nijeta – pod parolom od kuće do kuće, od čovjeka do čovjeka – da se pomogne, da se čovjeku izađe u susret. Mi smo svjesni da se događaju procesi u kojima se ljudi u crnim autima daleko od drugih ponašaju kako se ponašaju – i to proizvodi ljutnju među običnim ljudima. Možda je došlo vrijeme da se nametnu neki drugačiji ljudi koji će promijeniti tu situaciju!?
STAV: Kako ocjenjujete sadašnje stanje bošnjačkog naroda? Zapravo, pokušajte ga usporediti s onim početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Jesu li Bošnjaci izvukli pouke iz prethodne agresije na BiH?
ISMIĆ: Svjedoci smo da su sociolozi i sociologija ovaj period prespavali. Oni nam nisu ponudili adekvatna rješenja, pa se nalazimo u situaciji kakvoj se nalazimo. Mi moramo detektirati stanje naše nacije pa onda da ponudimo alternativna rješenja. U situaciji smo da u BiH nikad više intelektualaca, naučnika i profesora nismo imali i svi oni šute po strani ili, ako nude rješenja, onda nude da ih neko drugi realizira. Sociolozi, psiholozi i drugi bi trebalo da stanu na čelo društva i da nam ponude rješenja kako da izađemo iz ove situacije. Da zajednički implementiramo rješenja za naš narod. Bošnjaci su u situaciji da više ni praznike ne provode zajedno. Ne posjećuju se bolesni, ne organiziraju se druženja. Niko više ne vodi računa ni o čemu. Sada se mi nešto čudimo zašto se nalazimo u ovakvoj situaciji. Naprimjer, da smo to nekom prilikom uradili nekom čovjeku, oslanjali se na njega, a poslije učinjene usluge zaboravljali mu učinjenu uslugu, sigurno bi nas ostavio. Ali, pošto je Bog milostiv, još se nije okrenuo od nas i od Bosne.
STAV: Mnogi smatraju da je opstojnost države Bosne i Hercegovine ozbiljno ugrožena. Vidljivo je da “susjedi” sa sjeverozapada i “komšije” s istoka sve češće upućuju nedobronamjerne poruke prema Bošnjacima i BiH. Neki smatraju da su na prostorima Balkana i Bosne u dogledno vrijeme mogući novi ratni sukobi. Vaše mišljenje?
ISMIĆ: U BiH smo svjedoci da naše komšije ponovo bude stare ideje i motive i ponovo se spremaju na nečasne radnje tako što se naoružavaju i spominju BiH u kontekstima u kojima je nije časno spominjati. Mi ne možemo spavati, moramo biti spremni i svjesni svojih prijatelja i svojih neprijatelja. Primjera radi, u Istočnoj Bosni ili čak širom BiH postoje prostori koji su nekoliko puta u nekoliko stoljeća stradali od istih komšija, na isti način i isti obim zločina im je napravljen. Mi moramo poraditi na svojoj samosvijesti i svijesti zajednice da se stvari promijene nabolje i da nam se ne ponavlja ono što nam se jednom dogodilo.
STAV: U oktobru su predviđeni parlamentarni izbori. Kakva su Vaša izborna i postizborna predviđanja?
ISMIĆ: Kao što sam rekao, strani će faktori po svaku cijenu učiniti sve da se poljulja bošnjački izborni korpus. Ova im aktivnost ide jako dobro i od ruke, posebno ako obratimo pažnju na činjenicu da se u Federaciji formiraju političke stranke sa samo jednim ciljem: da destabiliziraju bošnjačko izborno tijelo. Sve one stranke koje su ponudile rješenja za izlaz iz bosanske krize i jačanja bosanskohercegovačke državnosti dobile su podršku samo Bošnjaka. Međutim, takve se ne mogu pojaviti niti u Banjoj Luci niti u zapadnom dijelu Mostara. To što bosanski katolici i pravoslavci svaki put glasaju isto, to je za međunarodnu zajednicu u redu ili O. K., međutim, jasno je uočljivo da se želi razbiti bošnjačko nacionalno jedinstvo. Posmatrajući s historijskog aspekta – još od vremena Husein-kapetana Gradaščevića i poznate sječe bosanskog plemstva od strane Omer-paše Latasa, masovnog iseljavanja Bošnjaka u Tursku, zatim aneksije BiH, agrarne reforme kralja Aleksandra, pritisaka na Jugoslavensku muslimansku organizaciju JMO i ubistva dr. Mehmeda Spahe, Nezavisne Države Hrvatske, socijalističke Jugoslavije i dogovora u Karađorđevu – možemo utvrditi da destabilizacija Bošnjaka ili bosanskih muslimana nikada nije prestala.
Postavlja se realno pitanje: Koliko su Bošnjaci svjesni svega navedenog? Jako smo povodljivi, a, s druge strane, ništa nas ne interesira. Pogledajte naše biblioteke, kina, naše kulturne institucije, jednostavno, naš narod ništa više ne interesira. Pogledajte promocije knjiga, koncerte klasične, pa i narodne muzike, ovaj narod postao je pasivan. Ništa ga se ne tiče, a onda ga sve interesira, kako kaže Meša Selimović. Pitanje koje se nameće jeste kako takvog čovjeka afirmirati, šta mu ponuditi i u kojem pravcu će sve ovo izaći. Vjera nam nudi mogućnost da analiziramo ovo vrijeme i vidimo da je ovo vrijeme vukova – i treba biti spreman na vukove. Ovo je vrijeme bura – i moramo biti spremni da podignemo zidove i napravimo brane. Ovo je vrijeme turbulencija i zemljotresa – i moramo biti spremni na sve i da nas ništa ne može iznenaditi. Ne smijemo doći u situaciju da budemo nespremni kako nam se ne bi neki novi zulum dogodio.
