Do 2. juna u švicarskom gradu Montreuxu održava se konferencija Bilderberg grupe. Riječ je o konferenciji koja se održava svake godine, a koju je davne 1954. ustanovio Princ Bernhard od Nizozemske s ciljem da učvrsti odnose između SAD-a i Europe.
Ovim sastancima prisustvuju moćni ljudi iz svijeta politike, gospodarstva, financijskih krugova, medija, ali i akademskog svijeta s obje strane Atlantika, a gostima nije dozvoljeno otkrivati što je ko rekao na sastanku.
Web stranica ovogodišnje konferencije otkriva da će na njoj sudjelovati 130 osoba iz 23 države, a među njima sve pršti od poznatih imena. Tako su dolazak potvrdili zet i savjetnik američkog predsjednika Donalda Trumpa Jared Kushner, francuski ministar gospodarstva Bruno Le Maire, guverner Bank of Englanda (središnje banke Ujedinjenog Kraljevstva) Mark Carney, izvršni direktor banke Credit-Suisse Tidjane Thiam, čelnik Ryanaira Michael O’Leary i bivši izvršni direktor Googlea Eric Schmidt.
Kako navodi Washington Post, konferenciji će prisustvovati i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, izvršni direktor Microsofta Satya Nadella, izvršni direktor naftnog diva Total Patrick Pouyanné, a nezaobilazan na ovim konferencijama je i Henry Kissinger, dok će se u jednom trenutku sastanku pridružiti i američki državni tajnik Mike Pompeo.
Svake godine grupa raspravlja o raznim temama, ove godine su to Brexit, etičnost umjetne inteligencije, važnost svemira, ali i klimatskih promjena i održivosti.
Nekad im je tema bila Jugoslavija
Bilderberg grupa jedno je od najtajanstvenijih društava, a istovremeno i jedno od najpoznatijih. Organizacija bogatih i utjecajnih političara i milijardera često raspravlja iza zatvorenih vrata o brojnim aktualnim događajima. Nije neobično da su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća veliku pažnju posvetili Jugoslaviji i njenom ekonomskom napretku, ali i porastu nacionalizma.
Tokom rasprave na konferenciji održanoj 1990. godine, panelisti su bili uvjereni da će Jugoslavija uspješno proći gospodarsku tranziciju te da će bez previše problema pridružiti se europskim integracijama.
“Jugoslavenski eksperiment od posebnog je značaja jer se odigrava u pozadini sve jačih nacionalističkih tenzija. Ove tenzije su kulminirale izborom separatističkih predsjednika u Sloveniji i Hrvatskoj. Ipak, savezna vlada Ante Markovića isplivala je kao nova snaga ujedinjenja, usprkos komadanju zemlje. Ta vlada u porastu je u odnosu na Miloševića, Srbina koji je i počeo nacionalistički sukob. Jugoslavija pokazuje, možda bolje nego bilo koja zemlja, izbor između ekonomskog napretka i nacionalističkog sukoba. Ohrabruje to što Jugoslavija izlazi na pravoj strani nakon faze nacionalističkih tenzija”, stoji u izvještaju objavljenom nakon konferencije u Glen Coveu 1990. godine.
Već iduće godine će se retorika promijeniti. Ante Marković je dao ostavku, referendumom o samostalnosti Slovenije je već proveden i Bilderberg grupa po prvi put zauzima stav da Jugoslavija neće opstati. Kako piše Newsweek, grupa je već tada vidjela Srbe i Hrvate kao glavne sudionike u sukobu zbog duge povijesti nacionalističkih sukoba i zločina. Tada su na konferenciji zaključili da je Josip Broz Tito bio jedini koji je mogao očuvati “bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti”. Istovremeno su zaključili i da je smrću Josipa Broza započeo raspad Jugoslavije.
Panelisti su bili iznimno zabrinuti zbog Hrvatske gdje je brojka od 800.000 Srba činila situaciju nevjerojatno kompleksno. Oni su ozbiljno shvatili Miloševićevu prijetnju da se neće odreći teritorija s većinskim srpskim stanovništvom i shvaćali su da bi to mogla biti prva točka prijepora dođe li do proglašenja nezavisnosti Hrvatske.
Godinu dana kasnije, 1992., raspravu o Jugoslaviji predvodio je nekadašnji šef NATO-a, Peter Carrington. Tom prilikom je hrvatsko i slovensko proglašavanje nezavisnosti nazvao provokacijom. A odgovor jugoslavenske vojske nazvao je veoma pretjeranim.
Tijekom rasprave je Carrington pričao da je veliki problem u Hrvatskoj odbijanje srpskih vlasti u Krajini bilo kakvog kompromisa. Carrington, kao i međunarodna zajednica, zastupali su stav da je moguća samostalnost samo na razini republika, ali ne i na razini naroda. Zbog toga su predlagali srpskim predstavnicima veću razinu autonomije unutar Hrvatske dok bi poštivanje njihovih ljudskih prava jamčili međunarodni predstavnici.
Vlasti pobunjenih Srba su to odbile i tek kasnije se vidjelo koliko je to bila katastrofalna odluka.
