Selo Hodžići, nadomak Doboja, je jedno od prvih povratničkih naselja, nakon rata u BiH. Nalazi se na entitetskoj liniji, koja nekim mještanima prolazi, doslovno, kroz domove.
“Nalazimo se na ničijoj, miniranoj zemlji. To što ni sami ne znamo da li pripadamo Federaciji BiH ili Republici Srpskoj i nije prevelik problem, prijavljeni smo svi i ostvarujemo svoja prava. Međutim do problema dolazi ukoliko neko želi otvoriti trgovinu ili nešto slično, pa zapadne u birokratske zavrzlame”, govori nam jedan mještanin kojeg zatičemo na ulazu u selo u kojem, umjesto table sa nazivom mjesta, posjetitelje dočekuju znakovi upozorenja na mine.
Od 2000. godine do danas najmanje pet osoba stradalo je u tom mjestu, a više njih je povrijeđeno u eksplozijama mina. Neki dijelovi u tom mjestu su očišćeni, međutim oznake upozorenja govore da mina, 18 godina nakon rata, i dalje ima gotovo na svakom koraku.
Sami vade mine iz zemlje i deaktiviraju ih
Takvo nešto strašno izgleda putnicima namjernicima koji stignu do Hodžića, međutim, mještani kao da su se navikli na to i prihvatili svoju tešku sudbinu. Štaviše, sami vade mine iz zemlje i deaktiviraju ih.
Mihret Hasanamidžić je civilna žrtva rata. Nogu je izgubio stavši na minu u šumi, dok je sjekao drva. Mina mu je oduzela i brata, a od tog ubojitog sredstva je stradala i supruga njegovog drugog brata.
“Gdje god da se okreneš ovdje, ima mina. Ja sam, kad sam kuću obnavljao, sam očistio svoje dvorište od mina. Do sad sam iz zemlje izvadio i deaktivrao skoro 100 mina”, priča nam Mihret dodajući kako ga uopće nije strah to činiti.
“Nećemo dočekati da dođu i da nam očiste, šta ćemo, moramo to sami”, kaže.
Njegov 17-godišnji sin Mirsad ide u srednju školu, a donedavno mu je obaveza bila i da vodi stoku na ispašu. Međutim, stoka nerijetko uđe u minirano područje.
“Zabranili smo mu da vodi stoku na ispašu prema šumi, baš zbog mina. Strah nas, zalutat će koza ili ovca pa aktivirati minu”, priča Ferida perući suđe u vanjskoj, improviziranoj kuhinji.
No, ona često zalazi u šumu, pogotovo kad je sezona bobičastog voća.
“Godinama berem šipove i maline. Strah me je, ali šta ću, moram nekako zaraditi. Neki dan sam krenula prema šumi, a na korak-dva ispred sebe opazih ogromnu minu. Eto, i sad stoji tako tu na putu, a komšije smo obavijestili gdje je.”
Teška sudbina Saliha: Mine mu oduzele suprugu i zdravlje, ostao sam s kćerkom
Salih Hasanamidžić je prije nekoliko godina izgubio suprugu. Ona je stradala u eksploziji mine, a on je teško povrijeđen. Ostao je sam sa 17-godišnjom kćerkom. Žive u trošnoj kući, bez novca i često bez obroka na trpezi.
Nedavno je doživio infarkt. Novca za lijekove nema. Dane provodi zamišljeno sjedeći ispred kuće, preslab da čak i prošeta skromnim dvorištem.
“Ih, neće oni očistiti ove mine dok nas sve ne pobiju”, konstatira, čim smo mu spomenuli ta ubojita sredstva.
Njegovo tijelo je isuviše umorno, a pogled dalek. O boljoj budućnosti i ne sanja.
“Kćerka ide u školu do maja. Dok ide, dobija i novac za prevoz, ali kad završi nećemo imati ni to. Ja imam svega 38 KM invalidnine. Zemlju ne mogu orati, a ni stoku čuvati jer jedva hodam. Nisam za to više, i gotovo. Nikako se ne snalazim, pa eto. Nikako, pa eto”, tužno ponavlja on.
A, život mu je sve teži od 2011. godine, kada je izgubio suprugu.
Nada se da će od Centra za socijalni rad dobiti barem novac za lijekove.
“Ljekari su mi prepisali više od deset lijekova, ali ja nemam novca ni za jedne. Gušim se, teško dišem, ali šta ću. Nema se, pa eto”, govori dok nas ispraća.
Put od njegove kuće prema centru sela je utaban, ali okolo su sve oznake upozorenja. I livade su uzorane, iako su ograđene tablama – “Pazi mine”.
“Od nečega živjeti moramo. Moramo raditi, orati, kopati. Znamo da su mine tu i navikli smo. Gledamo koliko god možemo da smo pažljivi”, vele mještani.
Igralište okruženo minama
Srećom, u selu nije bilo stradale djece. Međutim, prizor dječjeg igrališta okruženog minama je stravičan.
Betonirani dio livade je mjesto gdje se, po povratku iz škole, okupljaju djeca i druže. Tu su postavljeni koševi i golovi, a okolo su postavljene mine.
“Tu gdje se djeca igraju ima najviše mina. Strah nas je uvijek kad odu na igralište, dovoljno je da im lopta ispadne. Da hoće bar taj dio deminirati što prije”, vele mještani.
“Nadamo se da će ubrzo početi deminirati i da neće čekati da još neko strada”, ističu mještani Hodžića ispraćajući nas iz sela.
