Smail Imeri prepričava susret sa ovim jako finim čovjekom koji živi negdje ispod mosta kod Kosova Polja.
Vraćajući se sa sastanka, primjetio sam jednog starijieg Albanca koji gleda neke “vrijedne” stvari u kontejnjeru u jednoj ulici u Prištini.
Bilo mi ga jako žao i iz poštovanjama prema njegovim godinama, ponudio sam mu malu količinu novca. Pogledao me, nasmijao se i odgovorio:
“Ne, gospodine, niste vi prvi koji mi nudi novac, ja nisam prosjak. Ja jesam u nevolji, ali ovo sa čime se bavim zadovoljava moje potrebe”.
Potpuno me je šokirao. I dvije dame koje su se zaustavile i ponudile mu pet eura i njih je odbio.
“Mnogi ljudi kao što si ti, nude mi novac, ali ja nisam prosjak. Država Kosovo daje mi 75 eura mjesečno. Za moje potrebe je to dovoljno, računajući i ovaj posao, rekao je starac”.
Dodirnuo me takav odnos jednog starog čovjeka prema životu. Ostao sam još 15 minuta s njim. Pozvao sam ga na ručak u jednom obližnjem restoranu. Njegov odgovor je bio: “Gospodine, hvala vam, počastvovan sam vašim pozivom, došao bi na ručak, ali ja radim, možda neki dugi put”.
Pogledao me sa osmjehom i obećao da čemo jednod dana zajedno sjesti za ručak.
Sam starac, bez supruge, djece, živi negdje ispod jednog od mostova u pravcu Kosova Polja.
Cijele noći sam razmišljao o tome, o njemu, njegovom pronalaženju “vrijednih stvari” iz tuđeg otpada, a posebno o njegovom dostojanstvu i ponosu.
Ovo je junak našeg vremena, junak Kosova danas.
Nadam se da će jednog dana ispuniti obećanje i prihvatiti poziv za ručak ili večeru.
