Selo Blaenau Gwent u središtu Južnog Walesa službeno je najdepresivnije mjesto u Britaniji, a vjerovatno i jedno od najdepresivnijih u svijetu. Svaki šesti stanovnik uzima antidepresive, a svakog mjeseca ispiše se preko 10 hiljada recepata za 16 različitih antidepresiva. Uzmemo li u obzir da okrug ima oko 60 hiljada stanovnika, nije posebno iznenađenje Blaenau Gwent nazivaju “Prozac selom”.
Svakog dana u nedjelji, najmanje 20 osoba, uglavnom žena između 20 i 60 godina, dolazi na savjetovanje kod psihijatara ili se uključuje u grupnu terapiju, a gotovo svi od uključenih na nekom su antidepresivu. Neki od 18 godine, a jedna ih gospođa uzima više od 20 godina.
Liječnici antidepresive dijele kao slatkiše
“Cijelom regijom vlada osjećaj beznađa, a na lijekovima je sve više mladih u ranim dvadesetima”, rekao je Andrew Lewis koji radi u društvenom domu, a dodaje da i da je najveći problem nezaposlenost jer četvrtina radno sposobnih stanovnika prima socijalnu pomoć.
Stručnjaci tvrde da je depresija usko povezana s upravo ovakvim problemima, a neki tvrde da su dio problema svakako i prezaposleni liječnici opšte prakse koji antidepresive “dijele kao slatkiše” jer nemaju vremena i znanja pozabaviti se pacijentima od kojih neki traže lijekove samo kako bi se dokopali socijalne pomoći.
“Čest razlog za ostanak na antidepresivima je želja pojedinaca da ostanu nezaposleni. Jednostavno ne žele raditi jer socijalna je pomoć veća od plate koju bi primali na poslovima koji se nude”, rekao je dr. John Godwin čiju teoriju mnogi smatraju kontroverznom.
Od sedme godine s pivom u ruci
Dodatni problem u regiji svakako su i droge, a uz uobičajenu ponudu pojavio se i “Meow Meow” koji kod konzumenata izaziva grčeve, krvarenje iz nosa i psihozu.
Andrew Lewis zaključuje da je riječ o “začaranom krugu” u kojem često završavaju i djeca.
“Ovdje je život nemilosrdan. Sve češće viđamo mlade među kojima su i djeca od sedam godina, kako sjede u parkovima s pivom u rukama. Sjede tamo cijelu noć i piju. Gdje su njihovi roditelji?”, pita se Wendy Johnson.
