Ovaj penzionisani bibliotekar, koji je danas u osamdesetim godinama, čitav život je poklanjao svoju platu i tako pomagao sirotišta i humanitarne organizacije. Danas, čak i u penziji, nijedan peni svog primanja ne zadržava za sebe, već i dalje poklanja. Iako nema nikakve imovine, sebe smatra jednim od najbogatijih ljudi na svijetu, piše “Times of India”.
Kaljanasundarama, iz indijske južne provincije Tamil Nadu, počeo je još u mladosti da razmišlja kako bi mogao da pomogne siromašnima i neprivilegovanima. Kako je sam vrlo rano ostao bez oca, odrastao je uz majku, koja se cijeli život borila da od njega stvori čovjeka. Inače, Kaljanasundarama ima tanak, piskutav glas, zbog kojeg je čak pomišljao na samoubistvo. Međutim, jedan čovjek mu je tada dao najbolji savjet u životu:
“Nemoj se zamarati kako pričaš, već se trudi da svojim djelima natjeraš ljude da dobro pričaju o tebi.”
On je ovaj savjet shvatio krajnje ozbiljno i odlučio da ostatak života posveti pomaganju drugima. Ovaj skromni čovjek insistira da je jedini razlog zašto se okrenuo humanitarnom radu taj što ga to čini srećnim, prenose Nezavisne.
“Razlog zašto sam počeo pomagati ljudima je taj što sam odrastao u selu bez puteva, autobusa, škole, struje. Nismo imali čak ni prodavnicu gdje bismo kupili šibicu. Morao sam pješačiti deset kilometara do prve škole, a onda nazad. Dok sam pješačio tako sam, shvatio sam da bi trebalo da motivišem što više djece iz sela da krenu u školu, kako bi nam pješačenje bilo zanimljivije”, prisjeća se Kaljanasundarama, tvrdeći da je činjenica da je natjerao djecu iz sela da se školuju možda i njegovo prvo dobro djelo.
Kada je došlo do indijsko-kineskog rata, Kaljanasundarama je već tada bio student i među prvima se odazvao apelu indijskog premijera Džavaharlala Nehrua da svi doniraju nešto za odbranu svoje zemlje. Duboko dirnut ovim apelom, Kaljanasundarama je otišao kod guvernera svoje provincije i ponudio svoju zlatnu ogrlicu.
“Mislim da sam bio prvi student u Indiji koji je dao jednu ovakvu donaciju”, prisjeća se Kaljanasundarama.
Nakon što je završio koledž, Kaljanasundarama je počeo da radi kao bibliotekar, ali je shvatio da mu ne treba plata kako bi poboljšao svoj način života, jer je bio zadovoljan njim. Odlučio je da svaku svoju mjesečnu platu pokloni u humanitarne svrhe, što je i činio punih 35 godina radnog staža. Kako je odlučio da to radi do kraja svog života, shvatio je da se ne može oženiti niti imati djecu, jer u tom slučaju neće moći pomagati drugima. Pored svog posla, uvijek je radio i neke honorne, kako bi uspio donirati što više novca. I iako mu je plata rasla u narednim godinama, on je cijelu svotu izdvajao za donacije.
Kaljanasundarama je bio toliko dirnut nesrećom siromašnih, da je i sam spavao na željezničkim platformama, među beskućnicima, kako bi shvatio kroz šta svi ti ljudi prolaze. Tokom proteklih godina dobio je više nagrada za svoj humanitarni rad, među kojima i nagradu “Čovjek milenijuma”, ali je odlučio da sav novac od nagrada takođe donira.
U međuvremenu je osnovao i “Palam”, humanitarnu organizaciju koja je jedna vrsta poveznice donatora i korisnika donacija. Pored novčanih donacija, njegova organizacija pomaže djeci iz siromašnih porodica u školovanju, ali i liječenju, ako je to potrebno.
“Postoje tri načina na koje čovjek može dobiti novac”, objašnjava Kaljanasundarama. “Prvi način je kroz lična primanja, drugi način je preko nasljedstva, a treći način je kroz donacije. Ipak, mislim da nema veće sreće od te kada ste u stanju da zaradite novac i poklonite ga onima kojima je potreban. Zato se smatram najbogatijim čovjekom na svijetu”, kaže Kaljanasundarama.
