Stanislav Petrov (74) naizgled je običan penzioner u ruskom gradu Frijaznovu, ali malo ko zna da je upravo on spasio svijet od uništenja.
Uprkos asteroidima i teorijama zavjere, moderni svijet je samo jednom bio pred nestankom. Dijelilo ga je samo nekoliko minuta od uništenja.
Stanislav Petrov je tog 26. septembra 1983. godine, usred “hladnog rata” i blokovske podjele svijeta, spriječio globalni nuklearni rat.
On je osamdesetih godina prošlog vijeka kao pukovnik ruske vojske bio rukovodilac komandnog centra OKO, smještenog u blizini Moskve.
Riječ je o centru sistema koji je upozoravao na nuklearne projektile koji bi eventualno bili ispaljeni na tadašnji SSSR.
Dvadeset i šestog septembra kompjuteri su se oglasili alarmom i pokazali da je iz SAD poletjelo pet interkontinentalnih balističkih raketa s nuklearnim bombama, a vrijeme udara u cilj mjerilo se u minutama!
Petrov nikada nije pomišljao da bi se mogao naći u takvoj situaciji iako su u tadašnjem SSSR-u bili uvjereni da ih Amerikanci mogu napasti.
On je, prema protokolu, trebalo odmah da ispali salvu nuklearnih raketa iz baza SSSR-a koje bi pogodile ciljeve na području SAD i zapadne Evrope. Ipak, oklijevao je. Spremio je sistem, ali crveno dugme nije pritisnuo.
Petrov kaže da mu je bilo jasno da bi ispaljivanje raketa značilo kraj svijeta koji ljudi poznaju. Zato je čekao.
Minute su prolazile, a kompjuteri su pokazivala da se američki projektili sve više približavaju SSSR-u. Alarm je potresao cijeli centar, ali Petrov nije ispaljivao protivudarnu salvu, niti je obavijestio svoje nadređene o krizi.
Danas priča novinarima da u takvim situacijama čovjek ne može racionalno da analizira, da nema puno vremena, već se oslanja na instinkt, a instikt mu je govorio da – nešto nije u redu.
Prije svega, kompjuter je pokazivao da prema SSSR-u leti pet projektila ispaljenih iz jedne baze. Ali, opšti napad Amerikanaca sigurno se ne bi ograničio na samo pet raketa.
Takođe, objašljava Petrov, kompjuter nema mozak i može pogrešno protumačiti signale za nuklearne rakete.
Zato se “kockao”. Išao je na sve ili ništa i odlučio da pričeka udar projektila. Kompjuteri su pokazivala da se projektili sve više i više približavaju. Svi u centru su bili spremni na najgore.
Ali, nije se desilo ništa. Nije bilo ni jedne eksplozije nad Moskvom. Ni traga udaru, mada je kompjuter pokazivao da su rakete pogodile glavni grad.
Petrrov je siguran u jedno – da je nazvao pretpostavljene, dobio bi nalog da ispali nuklearne projektile.
Prijavio je “incident”, a istraga je pokazala da je ruski satelit krivo očitavao podatke zbog rijetkog fenomena – poravnanja Sunčevih zraka na oblacima i putanje satelita.
Petrov je ubrzo penzionisan, a doživio je i živčani slom.
O incidentu se dugo ništa nije znalo, ali u međuvremenu je sve procurilo u javnost. Nedavno je Petrov dobio Dresdensku nagradu za mir, kao čovjek koji je spasio svijet.
Da je sadašnji penzioner iz Frijaznova tada povjerovao kompjuteru – u toku šest do osam mjeseci nakon kratkotrajnog nuklearnog sudara sav život na Zemlji potpuno bi nestao.
