On je akademski slikar koji slika sa kistom u ustima zbog urođenog invaliditeta i nastavlja školovanje o novim medijima. Umjesto vlastitim rukama, on računalo, mobitel ili fotoaparat koristi usnama, jezikom i nosom, javlja Anadolu Agency (AA).
Alen Kasumović je 26-godišnji mladić i jedan je od šest hrvatskih članova USUN-a, međunarodne udruge koja na svjetskom nivou okuplja slikare s invaliditetom, osobe koji slikaju isključivo ustima i nogama.
Student je završne godine Akademije likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu. Nakon što je završio preddiplomski studij slikarstva, na završnoj je godini na smjeru novi mediji.
Alenovi roditelji žive u susjednom Zaprešiću, oboje su radnici u zdravstvu, a otac mu je porijeklom iz Zmajevca kod Cazina, gdje je Alen bio u posjeti kao mali dječak, tako davno, kaže, da se ni ne sjeća. Ove studijske godine smješten je u suterenskoj sobi Studentskog doma „Stjepan Radić“, poznatijeg kao Sava.
Nakon kucanja, vrata sobe br. 19 otvara visoki, tamnoputi mladić. Riječ je Alenovom osobnom asistentu Aldinu koji mu pomaže u dnevnim zadacima s kojima ne može sam izići na kraj. Inače, Alen ima tri osobna asistenta koji mu pomažu u različitim potrebama. Asistente ima od prve godine fakulteta i priznaje da mu je njihova pomoć potpuno promijenila život i učinila ga samostalnijim.
Alen od rođenja ima artrogripozu, bolest koja zahvaća tetive i zglobove, no kaže kako se svojom dijagnozom nije nikada želio previše baviti. U razgovoru, radije priča o filmu i drugim umjetnostima, nego o svojim specifičnostima rada uzrokovanim invaliditetom.
„U sobi provodim najviše vremena kada nisam na faksu, ona je ujedno i moj studio. Tu radim i živim“, kaže Alen.
– Sve je počelo pisanjem ustima –
Crtanje i slikanje bilo je sastavni dio njegovih aktivnosti odmalena, crtao je uvijek izvan škole pa ga je to odvelo na likovnu akademiju.
„Slikanje ustima ljudima je nešto novo i nesvakidašnje. Ljude uvijek iznenadi pa je iznenadilo i profesore na akademiji. Na dijelu prijemnog ispita gdje se crtaju aktovi, portreti i studiji glave, kolege i profesori su prvi put vidjeli kako radim, što im je bilo, vjerujem, jako interesantno“, priča Alen.
Kada bi radio veće formate slika, koristio bi spuštanje i podizanje slikarske podloge na stalku, ali bi najprije radio gornji dio slike, zatim sve niži i niži dio, do završetka slike, što je neuobičajen proces slikanja.
Alen je ustima najprije počeo pisati, i to u drugom razredu osnovne škole. Pohađao je zagrebačke centre za djecu sa invaliditetom i teškoćama u razvoju gdje se sasvim dobro naučio nositi sa svojim teškoćama koje, nasreću, nisu u razvoju.
Kao dječak, mogao je koristiti samo lijevu ruku i to na podu, bez podizanja ruke, pa mu je to, kaže, išlo na živce, stalno se iz kolica spuštati na pod pa opet gore.
„Jednog dana samo sam uzeo olovku u usta i tako sam krenuo pisati, što se s godinama samo usavršavalo“, priča.
Usne, jezik, nos i zubi Alenova su zamjena za prste i ruke, njima brzo i uspješno kuca po tastaturi laptopa, po mobitelu, a koristi i fotoaparat za bavljenje fotografijom i videom.
„Mogu koristiti kombinaciju tipki usnicama, jezikom i nosom. Tipkam prilično brzo što ljude iznenadi kad se dopisujem porukama“, kaže Alen, a u to se lako uvjeriti dok pretražuje po svom laptopu.
Lijevom rukom uspijeva koristiti miša na laptopu, a njome se djelomično pomaže i u drugim aktivnostima.
– Kako nastaviti samostalno nakon diplome –
Unatoč tome što su njegove slike privlačne za oko, kao i većina slikara njegove generacije ne uspijeva se lako probiti na tržište i živjeti samo od slikarstva. Ne pomaže mu, kaže, ni specifičan način slikanja da bi pridobio zainteresirane klijente u većem broju. Štoviše, bez lažne skromnosti priznaje da zbog više vremena koje mu je potrebno za naslikati sliku, drži višu cijenu svojih radova, što je dodatna otežavajuća okolnost za kupce.
„Mislim se baviti svime, ne želim se ograničavati na jedan medij i biti samo slikar ili fotograf već se medijem prilagoditi ideji koju imam“, kaže Alen.
Alen iza sebe ima više uspješnih samostalnih i grupnih izložbi slika i fotografija, održanih što u Hrvatskoj, što u inozemstvu.
Trenutno traži način kako nastaviti samostalno živjeti u Zagrebu nakon završetka studija, da se ne bio morao vratiti roditeljima u Zaprešić, ali priznaje da će to u hrvatskim okolnostima biti zahtjevna stvar.
