Suočen s time, odlučio je napustiti krajnju desnicu i izabrao novo poslanje – educiranje mladeži o opasnostima rasizma i antisemitizma
Možda ne bih lutao da mi je netko rekao
Szegedi je bio potpredsjednik mađarske radikalno nacionalističke stranke Jobbik, žestok govornik na stranačkim skupovima, i suosnivač Mađarske garde, paramilitarne formacije koja je u vojnim odorama marširala kroz romska naselja izazivajući strahove među pripadnicima te stigmatizirane zajednice. Za sve bolesti i nedaće mađarskog društva okrivljavao je Rome i Židove, sve dok nije saznao da je i sam jedan od njih.
Danas Szegedi kao predavač gostuje u mađarskim srednjim školama. Govori mladima kao što je nekada obraćao stranačkim pristašama i objašnjava im zašto želi svjedočiti o svome životnom iskustvu.
“Da mi je netko kada sam imao 16 ili 17 godina kazao ono što ću ja danas reći vama, možda ne bih bio toliko zalutao”, kaže učenicima. Priča im potom kako je, kada je otkrio svoje židovsko podrijetlo, slijedilo nekoliko mjeseci oklijevanja i preispitivanja. Predsjednik Jobbika razmatrao je u to vrijeme da ga zadrži u stranci kao kakvog “pitomog Židova” koji bi služio kao odgovor na optužbe o antisemitizmu.
Szegedi je, međutim, odlučio napustiti Jobbik i govoriti o osobnom primjeru transformacije od ekstremista do promicatelja snošljivosti.
Radikalan raskid s prošlošću
Kao čovjek koji ničemu ne pristupa polovično, postao je ortodoksni Židov, posjetio je Izrael i Auschwitz, logor u kojem je bila zatočena i njegova baka, koja je uspjela preživjeti nacističke strahote. Saznao je i zašto mu je baka i ljeti nosila bluze dugih rukava ili pak flasterom na ruci prikrivala istetovirani logoraški broj.
Činjenica koju je otkrio o sebi i svom podrijetlu u potpunosti ga je promijenila, a odbacivanje svog nekadašnjeg identiteta natjeralo ga je i na radikalne korake, poput uništenja kopija svog nekadašnjeg životopisa objavljenog pod naslovom “Vjerujem u uskrsnuće mađarske nacije”.
Szegedi pred mađarskim učenicima govori živopisno, bez bilježaka, šetajući pozornicom ili sjedeći, zadržavajući njihovu pažnju mješavinom osobnih priznanja, crtica iz obiteljske povijesti i duhovitih komentara.
Potom bez oklijevanja odgovara na brojna pitanja – o tome je li prije saznanja da je i sam Židov poznavao kojeg Židova, kako danas reagira na otvorene izraze antisemitizma, je li prije otkrića bio kršćanin, je li mu bilo teško napustiti stranku.
“Antisemitizam ne treba Židove, jer se temelji na krivim premisama. To je projekcija vlastitih strahova i nedostatka samopouzdanja”, ističe Szegedi. Dodaje da je prekid sa strankom bio težak, ali se s bivšim kolegama trudio rastati pomirljivo, jasno pritom priznajući vlastite pogreške. Dodaje da je obavio svoju zadaću ukazujući na radikalizam svoje nekadašnje stranke.
Paradoks mađarskog nacionalizma – strah od drugoga
Odgovarajući na pitanje novinara BBC-a o umjerenijim stajalištima koje danas promiče stranački lider Gabor Vona te o tome ima li šanse da mu se ponovno pridruži, Szegedi kaže kako se Vona zbog birača morao okrenuti centru, ali mu je stranka i dalje puna ljudi koji su u nju ušli zbog radikalizma, nacionalizma, ekstremizma koje žele nastaviti promicati. Sebe pak više ne vidi u politici.
I dalje privrženi domoljub, Szegedi brani svoj narod od optužbi za rasizam. Mađarski narod nije antisemitski, iako je u društvu prisutan i antisemitski diskurs, kaže. Štoviše, Budimpešta je sjajno mjesto za Židova sa svojim brojnim košer restoranima, sinagogama i židovskim trgovinama. Možda će netko s kipom, tradicionalnom židovskom kapicom, nekome izgledati smiješno, no nitko ga neće pljunuti ili mu fizički prijetiti kao što bi se moglo dogoditi u Francuskoj ili Belgiji.
“Paradoks mađarskog nacionalizma je u tome da smo ponosni na svoja vlastita postignuća, no ne želimo vidjeti ona drugih ljudi. Bojimo se da bi njihova kultura mogla biti vrednija od naše”, kaže čovjek koji je i sam bio njegov glasni promicatelj.
