“Draga Nizama,
Ovo je trenutak kad želiš da napišeš nešto, a prsti ti se koče. Počneš, a more tuge i bola u obliku suza umiše moje lice. Sjećam se dana kad smo bili jedna duša, a dva tijela. Onaj tvoj osmijeh, ono moje “čupavo”, ono nemirno dijete u tebi koje ne želi da odraste. Svaku noć koju si me budna dočekala dok sam s posla žurio tebi. Tvoj poziv : Čoeku, kad ćeš kući? Stalo je. Vrijeme. Ljudi. Vjetar. Kiša. Oluja. Stade sve… Život nas udari mačem sudbine, i zauvijek rastavi.
Rekao sam ti kad sam ti bio u posjeti u bolnici, da jednostavno tebe ne mogu preboljeti, jer kad si ti u pitanju zaborav ne postoji. Samo se navikneš. Kad se dvoje rastanu, to nije kraj. Ne pika se ljubavi moja s kim šetaš, pored koga se budiš, s kim te pamte drugi. Pika se samo, koga se ti sjetiš kad pogledaš pored sebe dok ti srce luđački skače u grudima. Ranjeno i povrijeđeno…ali jako. Kao ti. Otišla si u Tursku, s božijom voljom. Uz Allahovu pomoć, prohodaćeš ti opet. Učiniću sve da i dalje hodaš putem života, da trčiš ispred mene kao nekad kad sam te ganjao, pa kad te stignem, zagrlim i poljubim. Nije me stid. Prosiću. Prodaću sve što imam. Opljačkat ću banku. Halal bilo doživotna robija, al’ ti ćeš i dalje trčati i hodati svojim nogama, makar tvoj nijedan korak ne bio na putu koji vodi meni. Ni smrt ne znači kraj. Ljubav živi vječno. Znam da i ti kao i ja često mislima odemo na grob naše ljubavi koju živu sahranismo, i ona ruža koja je bila najljepše dugine boje, na mezaru prkosno stoji uprkos kišama i olujnim vjetrovima. Simbolizuje našu ljubav. Mnogi su krivi za naš rastanak, al’ vjerujem u Svevišnjeg da ćemo na ahiretu biti skupa. Zajedno s našom bebom, čije rođenje nismo dočekali.
Znam da si me najviše tjerala od sebe jer si znala da zbog šećera ne možeš imati djece. A znaš koliko žudim za tim da budem otac. Ali, ni zbog toga te nebi ostavio. Ti si bila dijete koje nam Gospodar nije podario. U tebi sam imao sve. Sjećaš se klupe na Vrelu Bosne gdje smo bili bezbrižni? Odvedem te tamo često, u svom srcu. Sjedim i gledam. Vidim te. Nemaš pojma kako mi je lijepo s tobom. Ne odustaj nesuđena ljubavi, bori se. Kažu da Allah dz.š s bolešću čisti grijehe. Ti si moja džennetska hurija. Ona vječna. Ako odem gore prije, spremiću ti vječni dom i vječnu ljubav. Gore bebo nema igli, bolnica, doktora, suza. Samo mir i ljubav.
Ne odustaj bebo. Izdrži. U inat sebi! Ti si moj fajter. Ovaj dunjaluk je za tebe borilačka arena. Pobjedićeš jednog dana. Dići pehar u inat svima. Pleši bebo. Kao prelijepa polarna svijetlost Aurora Borealis koja na nebeskom svodu pleše svoj najljepši ples uprkos sili zemlje teže koja svim silama pokušava da je privuče sebi i zauvijek prekije bojom tame. Velikim Bogom se kunem, ako ti amputiraju nogu, i ja ću svoju. Mi smo isti, samo živimo u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Kad god ti teško bude, kad ti srce zatreperi, samo se sjeti mene i odmah ću biti tu. Tu u tvojim mislima. Nek’ mi se smiju u komentarima, neka hrane ego. Ne znaju ljudi tajnu srca moga i ko bi shvatio osim Boga? Pleši bebo, uz melodiju srca moga.Pjeva ti, iako si kilometrima daleko, znam da ga čuješ. Duša nebu, tijelo zemlji, srce tebi. Volim te”, tvoj Amel Velić.
