Nekada upoznamo ljude koji nas, s nekoliko riječi ili jednostavnim činom, uvjere da je život lijep, i da nakon crnih oblaka uvijek dolazi sunce.
Pročitajte ispovijesti ljudi koji su doživjeli lijepu gestu od slučajnih prolaznika:
—- Ušla sam u podzemnu, stavila karticu na turniket – nije bilo dovoljno novca. Tužno, idem do blagajne. Iza stakla sjedi lijepa žena srednjih godina. Pozdravim je, pružim joj karticu i novac i čekam da mi napuni karticu. Ona nešto tipka na tipkovnici, a u tom trenutku kažem joj: „Vaš manikura je tako lijepa!“ Nije se činilo kao velika stvar, ali ona je procvala nakon toga i rekla: „Hvala, napravila sam ga prije odmora!“ Napunila mi je karticu i oprostili smo se. Kad sam odlazila, vidjela sam je kako se sretno smije i gleda u svoje ruke.
—- Kako sam odrasla, obožavala sam zečeve i kad sam imala 9 godina, imala sam crnog zeca po imenu Hades. Bio je prekrasan i voljela sam ga jako. Nažalost, jednog dana mi je mama prišla i rekla da je slučajno ostavila vrata otvorena dok je Hades trčao vani i on je pobjegao. Bilo mi je jako žao, a bila je to stvarna greška moje mame, pa nikad nisam bila previše ljuta.
Trebalo mi je neko vrijeme da prebolim to, ali moji roditelji su pristali kupiti mi novog. Otišli smo u trgovinu za kućne ljubimce i dok smo birali zeca, ispričala sam svoju tužnu priču prodavaču. Ono što mi je ona rekla, još uvijek pamtim. „Stvarno? Izgubila si crnog zeca? To je čudno. Postoji grupa divljih zecova koji žive u šumi kod mene i uvijek ih vidim kad idem na posao. Nedavno im se pridružio jedan crni zec i svi izgledaju jako sretno.“
Oči su mi zasjale! Znala sam da je to bio Hades i da je dobro! Živio je sretan divlji život! Nakon toga sam se smirila i odvela kući svog novog zeca. Vjerujte ili ne, tek nedavno sam shvatila da me slagala, ali kakva lijepa laž. Voljela bih da znam ko je bila prodavačica, kako bih joj mogla osobno zahvaliti jer mi je stvarno pomogla kao 9-godišnjoj djevojčici da se pomirim s gubitkom mog voljenog zeca Hadesa.
— Bila sam pripravnica u velikoj tvrtki u drugom gradu. Na putu sam na ispit, čiji će rezultati odrediti hoću li biti zaposlena na toj poziciji. Lijepa sam, u haljini, u štiklama, u krznenom kaputu. I probušim gumu! Izlazim iz auta i pokušavam izvaditi rezervnu. Znam teorijski kako se mijenja guma, ali imam 42 kilograma, a guma je teška. Iznosim je van i plačem, shvaćajući da je neću moći sama promijeniti, a i zakasnit ću na ispit. Muškarci su prolazili, smijali se. To me još više rasplakalo. Na kraju je stao auto s građevinskim radnicima. Promijenili su mi gumu. Prošle su godine, a ja im još uvijek šaljem zrake ljubaznosti i zahvalnosti! Inače, položila sam ispit.
—- Moj muž i ja smo se vozali taj dan po gradu. Vidimo djevojku koja ne može izaći iz parking mjesta – ide naprijed-nazad, pokušava.
Kažem mužu: „Pomozi joj.“
On je pomogao. Zahvalila mu je, a on se vratio u auto i rekao: „Htio sam joj pomoći, ali mislio sam da ćeš biti protiv toga i napraviti scenu.“
preuzeto
