U posljednje vrijeme uočili smo da ljudi oboljeli od malignih bolesti sve češće postavljaju pitanja o čudotvornom petroleju iz Albanije koji liječi sve maligne bolesti. Iako postoji cijeli niz svjedočanstava, ova revolucija uvijek je uspješno zataškana i dan-danas obavijena velom tajne.
Do pojave interneta misteriozno su nestali desetine naučnika i ljekara koji su pokušavali dokazati da je petrolej izuzetno učinkovit u liječenju mnogih vrsta malignih oboljenja, kao i da neke vrste ovaj derivat potpuno eliminira. Pojavom interneta, ta je tajna otkrivena i više nije bilo mogućnosti za prijetnje liječnicima, ali su zato počeli ogromni pritisci na fabrike petroleja koje se u svijetu gase jedna za drugom. Prva koja je o tome javno progovorila jest njemačka liječnica dr. Paula Ganner koja je cijeli svoj život posvetila ispitivanju raka i koja je u jednoj svojoj studiji iznijela tvrdnju da onaj tko tijekom godine popije dvanaest dana zaredom po jednu čajnu kašičicu petroleja nikada neće oboljeti od raka ili leukemije.
Prvobitno se petrolej u farmaceutske svrhe masovno koristio za liječenje tuberkuloze i psorijaze, ali mu službena medicina nikada nije priznala ljekovita svojstva. Posebno je zanimljivo i kako je prvi u svijetu o ljekovitim svojstvima petroleja kada su u pitanju maligne bolesti pisao i Josif Pančić u svojoj knjizi “Omorica” nakon čega su se Srbi masovno počeli liječiti petrolejom. Oni koji su preživjeli zahvaljujući petroleju kasnije su dobili odgovor kako su imali krivu dijagnozu. Tokom Prvoga svjetskoga rata ljudi su se u Srbiji masovno liječili upravo petrolejom jer nije bilo nikakvih lijekova. No, o njegovoj ljekovitosti nitko nije želio govoriti na glas. Oni koji su se izliječili zašutjeli su i petrolej je i danas velika tajna. Prva koja o tome javno progovara je njemačka doktorka Paula Ganner koja je sve svoje studije javno objavila u kojima je dokazana učinkovitost petroleja, no mediji nikad nisu bili zainteresirani za ovo otkriće.
NS reporter došao je do velikog broja ljudi iz Srbije koji su potpuno izliječeni od raka zahvaljujući petroleju, ali i među njima vlada nevidljivi zid straha i šutnje. Pretpostavlja se da je to zato što ne žele da sredina zna za njihovu bolest, ali i od straha od farmaceutskih lobija koji su godinama ušutkavali istinu na sve načine. Neki su ipak pristali podijeliti svoje svjedočanstvo kako bi možda nekome spasili život.
Farudin Đeluli je poznati novosadski ugostitelj koji tvrdi da je izuzetno težak oblik raka želuca izliječio upravo petrolejem, a što je i dokazao medicinskom dokumentacijom.
– Meni je petrolej doslovno spasio život, da nije bilo njega, ja danas ne bih bio s vama – priča Farudin svoju životnu dramu. – Osjećao sam užasne bolove u trbuhu mjesecima, počevši od kraja 2008., ali se nisam javljao liječniku jer sam mislio da će to proći. Kada više nisam mogao ništa jesti i kada sam spao na ispod 50 kilograma, shvatio sam da sam ozbiljno bolestan i otišao sam na pregled kod ljekara. Odmah mi je rečeno da imam rak želuca, ali ja to nisam povjerovao. Poslije sam išao kod drugog, trećeg… ali su svi rekli isto. U “Medlabu” sam dobio patohistološki nalaz, koji je potpisao patolog prof. dr Ištvan Klemi, u kojemu je pisalo da imam maligni limfom želuca malt tipa, a u Kamenici su rekli da su mi ostala još dva mjeseca života, ali da mi uz odgovarajuće liječenje, koje je podrazumijevalo i operaciju i kemoterapiju, mogu produžiti život za čak tri godine.
Farudin je pomislio da je svemu došao kraj. Otišao je u rodnu Makedoniju da se oprosti. Onda je u svom selu kraj Tetova saznao za ženu koja je bolovala od raka maternice.
– Imala je metastaze po čitavom tijelu, ali se izliječila pijući petrolej koji se nabavlja u Kruju u Albaniji. Tada su mi rekli da mi ne može pomoći običan petrolej koji se može kupiti u trgovinama, već isključivo čist i rafiniran, a on se može nabaviti samo u nekoliko evropskih zemalja ili u Kruju, gdje je jedino nalazište prirodnoga čistoga petroleja u svijetu. Ta žena mi je pomogla da nabavim tri boce tog petroleja i ja sam ga počeo piti svakodnevno. Odlučio sam da se ne vraćam u Novi Sad i da otkažem liječenje u Kamenici, pa što mi Bog dâ. Naravno, nije mi ni palo na pamet da uzmem bilo koji lijek koji su mi ljekari prepisali, već sam dvaput dnevno pio petrolej. Čovjeku je u psihi da je skeptičan. Ne priča o tako teškim bolestima, kao da se one događaju nekom drugom. A ja sam na svako jutro gledao kao da je posljednje. Nisam ni osjetio da mi se zdravstveno stanje popravlja iz dana u dan. Dobro se sjećam kako sam se jedno jutro probudio i zapitao što mi to fali, a onda shvatio da nemam nikakve bolove i da poslije godinu dana mogu ponovo jesti. Pogledao sam u kalendar i vidio da je to bio trideseti dan od prvog jutra kada sam progutao prvu žličicu petroleja. Nisam mogao vjerovati da ću živjeti. Vratila mi se volja za život, a i osmijeh – kaže Farudin.
NS reporter dobro je istražio ovu priču, saznavši i intervjuirajući velik broj ozdravljenja. Kako su doznali, mlađi ljekari nikako ne priznaju ljekovitost petroleja i smatraju to šarlatanstvom dok stariji ljekari imaju potpuno druge priče. Jedna od medicinskih sestara koja je čitav radni vijek provela u Institutu za onkologiju u Sremskoj Kamenici i koja je penzionirana prije nekoliko godina kao glavna medicinska sestra, pristala je ispričati kako se u Sremskoj Kamenici saznalo za metodu liječenja petrolejom.
– Mogu slobodno reći da niko ko nije koristio petrolej nije preživio rak bez obzira na to kojom se metodom liječio – iznosi nam na početku razgovora tu šokantnu činjenicu žena koja je 40 godina provela u Institutu u Kamenici gledajući i pokušavajući pomoći ljudima oboljelima od najtežih bolesti. – Strašno je što je to tako i što ljekari ne smiju govoriti o tome, ali je to sumorna slika svijeta u kojemu živimo. Dobro se sjećam kada smo mi za to saznali, još 1978. godine. Radila sam u ambulanti kada je u prijepodnevnim satima iznenada ušla Romkinja koju smo otpustili 1974. na nosilima jer, po procjenama ljekara, više joj se nije moglo pomoći s obzirom na to da je rak dojke metastazirao na sve organe. Kada sam je ugledala zdravu na vratima ambulante, pomislila sam u prvi mah da joj je to blizankinja jer dobro pamtim lica i sjetila sam se mlade djevojke koja je došla u Institut početkom sedamdesetih u dosta teškom stanju. Ali kada je progovorila i rekla: “E sestro, nije došlo još moje vrijeme za umiranje”, noge su mi se odsjekle.
Netremice je gledala pacijenticu. Ni riječ nije mogla izustiti. Neprijatnu tišinu prekinula je pacijentica rekavši da će joj sve ispričati neki drugi put jer sad nema vremena. Nevjerojatna priča trajala je od popodne do kasno u noć.
– Pozvala sam tadašnjeg načelnika Onkologije prof. dr Dušana Petrovića i ispričala mu da se pacijentica od raka izliječila petrolejom. Očekivala sam da će mi reći da sam luda i prostodušna, ali me je razoružao svojom širinom. Zamolio me da toj mladoj ženi kažem da dođe sutra i da će joj on potpisati sve što treba. Nakon što se naša bivša pacijentica vratila kući u Odžake s papirima koji su joj u tridesetoj godini omogućavali penziju, ostala sam s profesorom Petrovićem u njegovu kabinetu. Zamolio me da nikom ne pričam o tom slučaju. Negdje u maju profesor Petrović mi je rekao da je na nekom kongresu čuo da Rusi u Sibiru liječe rak petrolejom i odmah je odlučio da svoj godišnji odmor provede u Sibiru proučavajući alternativne metode liječenja te opake bolesti. Kada se vratio, kratko mi je rekao: “Nemate pojma gdje živimo i kakav je ovo svijet. Dok milioni ljudi umiru u najgorim mukama, u Sibiru se pacijenti oboljeli od malignih bolesti s velikim uspjehom liječe petrolejom i jedino je važno da je petrolej stoposto čist. A iznad kreveta bolesnika obješene su šunke i slanina koje bolesnici sami uzimaju kada su gladni. Kada bismo mi ovdje tako postupili, strpali bi nas u ludnicu… Od tada nikada nismo nijednom bolesniku govorili da ne proba alternativne metode liječenja, ali nismo ni preporučivali petrolej… Pošteno je reći – iz straha – zaključuje sugovornica NS reportera.
