Selo Đakovići kod Novog Travnika prije rata imalo je školu, trgovinu, telefon, autobusnu liniju prema Novom Travniku šest puta dnevno. Od 50 kuća, koliko ih je porušeno u ratu, obnovljeno je samo 25. Ivo Bošnjak prvi je povratnik u selo, a već 19 godina nema struje, ali ni žene:
„I ja sam da sam znao da će tako ispasti, ne bih se za ovo odlučio. Ali svaki dan obećavaju biće, biće, i na kraju – vrijeme pregazi, prođe, a to uvijek osta kako jeste. A raja bi došla, ali ne može. Dođe i ode, bude dok je dan, u noć ode – ne može bez struje.“
RSE: Vi ste sami, kako se snalazite bez žena?
Bošnjak: Pa kako se snalazim? Snalazim se svakako. Hajde nekako dok je zima, lakše je za hranu. Ali ljeti se napatimo. Napravim ljeti lonac čorbe, ona se sutra pokvari, sve moraš baciti. A da ima zamrzivač, struja, bilo bi drugačije, lakše.
Ivo Ćorić također je neženja, ali naučio je pripremati sva jela. Drži ovce, konje, kokoške, svinje, ima svoj traktor i, za razliku od svog imenjaka, ne napušta ga optimizam. Struja je glavna kočnica za povratak u Đakoviće: „Bilo bi ovdje budućnosti. Bilo bi povratka i djece bi bilo. Svega bi bilo. Već ima naroda. Bore se. Vidjećete, ima ovamo uzorano. Svi siju. Nema kuće da se ne sije. Dok noć ne padne, bježi, boji se narod. Pod svijećom. Eto ja sam navikao, pa opet ja siđem zamijeni me ovaj rođak – i tako.”
RSE: Zašto djevojke ne žele na selo?
Ćorić: Pa neće. Gdje imaju kompjutore i sve, pa neće ni na to, a kamoli na selo kad čuju da nema struje.
Bošnjak: Što neće? I ja se pitam što neće. Bi li ti došao pa bio ovdje tolike godine bez života, mislim bez struje. To nije normalan život. Niti vidiš televizije. Imam radio na baterije i slušam.
RSE: Pa je li ti sam sebi sve spremaš?
Ćorić: Sve, sve.
RSE: Šta znaš napraviti od jela?
Ćorić: Ma nema šta ne znam. Sve. Nema jela da ga ne znam napraviti.
RSE: Naprimjer?
Ćorić: Ma nema, naprimjer sve.
RSE: A znaš li razvijati pitu?
Ćorić: E jedino to ne znam. Pitu ne znam razvijati.
Za razliku od dvojice neženja, dva druga stanovnika Đakovića imaju žene, ali one ne žele na selo, jer bez struje je težak život za muškarce, a kamoli za njih.
“Sva su sela dobila struju, samo mi nismo. Da li hoće s tim da nas isele, koja je namjera, ne znam. Treba ta struja. Odmah bi naroda bilo više. Bilo bi djece. Sinoć su došla moja unučad kod mene i kažu:’Dido, nema struje. Ne možemo u školu, daleko.’ Nije daleko toliko, koliko ne mogu pisati zadaću jer moraju pisati pri svijeći“, kaže Ilija Lešić.
Ivo Bošnjak ne može da dokuči po kojim kriterijima vlast elektrificira sela povratnika:
„Ćore dvi kuće imaju, a imaju struju, a ovdje 25 kuća, a nema struje.“
Jozo Ćelam također je povratnik u Đakoviće. Pomoćne objekte još nije obnovio, pa stoku drži u tuđim štalama. Kritizira vlast i njezinu rastrošnost, a nudi jednostavno rješenje za elektrifikaciju svoga sela:
„Ne može, čini se, para se zgrijati – potroše je. Gdje troše? U što? Samo da ukinu po jednu sijalicu što rasvjetu imaju mogli su nama struju dovesti. Samo po jednu sijalicu. Ja bih njima dao tupe krampe i sjekire, istjerao ih, a ne bi im dao s nikakve strane da imaju, pa da oni malo krvave žuljeve nabiju, pa da vide kako se živi seljački život.”
Na kraju smo i Jozu upitali zašto žene ne žele u Đakoviće:
„Neće niko u mrak. Svak voli svjetlo i niko neće tame.“
