„Rezultat je isti: krađa sve više i više palestinske zemlje u koristi Židova (svejedno jesu li rođeni u Izraelu ili su dijaspora), ali židovski um uvijek osmišlja nove trikove za trgovinu. Vojna birokratija služi se brojnim sredstvima i metodama kako bi širila strah i zbrku sve dok ne postigne svoje ciljeve“, piše Amira Hass u članku za izraelski Haaretz.
Amira u svom članku navodi da je od 1969. godine do danas, izdato 1150 naredbi za konfiskaciju palestinske imovine. Pored toga što su neke od tih naredbi izuzete ili opozvane, konfiscirano je 100.000 dunuma, a drugim načinima je oteto još milion dunuma, što je potvrdila studija koju je proveo izrelaki istraživač Dror Etkes, koji se bavi israživanjem izraelske naseljeničke politike.
Autorica članka navodi kako izraelske vlasti otimačinu palestinske zemlje opravdavaju sigurnosnim i vojnim potrebama, što je, navela je, potvrdio glavni vojni pravni savjetnik, kojeg vojska konsultira u vezi ovih pitanja.
Izraelska vojska ovu otimačinu zemlje Palestinaca opravdava međunarodnim zakonima o ratovanju koji daju pravo okupacionoj sili da konfisciraju određenu imovinu za vojne potrebe. Prema međunarodnim zakonima, vlasnicima zemlje se time ne oduzima vlasničko pravo, nego se privremeno sprječavaju da koriste svoju imovinu.
Međutim, ono što predstavlja veliko iznenađenje, navodi autorica članka, jest to što je 40% ove otete zemlje određeno za izgradnu naseljeničkih kolonija , dok je oko 25% iskorišteno za vojne potrebe, uključujući i zid kojim su palestinska područja izolirana i Palestinci time stavljeni u svojevrsni geto.
Ovu praksu započela je šezdesetih godina vlada koalicije HaMa’arakh, koja je kasnije nastavila djelovati kao Laburistička stranka. Sedamdesetih godina, kada na vlast dolazi Likud stranka, intenzivira se korištenje zemlje otete od Palestinaca za izgradnju kolonističkih naselja, tako da je u tu svrhu upotrijebljeno koristilo oko 73% palestinske zemlje otete u tom periodu.
Autorica ističe kako je bila u krivu kada je mislila da su ovi postupci prestali nakon što je Ustavni sud u oktobru 1979. godine donio presudu kojom se zabranjuje takva praksa. Unatoč odluci Ustavnog suda, tvrdi autorica članka, vlada Likud stranke je još tri godina izdavala naređenja o oduzimanju zemlje u vojno-sigurnosne svrhe, a potom na njima pravila naseljeničke kolonije.
Etkes procjenjuje da je od 1980-ih godina, Izrael 750.000 dunuma palestinske zemlje proglasio državnim zemljištem po raznim osnovama, od oko 5,7 miliona dunuma na Zapadnoj obali.
Od nekih 40.000 dunuma dodijeljenih za 45 naseljeničkih kolonija, samo oko 43% koristi se za potrebe naselja i poljoprivredu, dok ostatak – 57% – stoji prazan i neiskorišten. Također, 45% sve palestinskezemlje kojaje konfiscirana po različitim osnovama, se ne koristi.
To, pak, navodi na zaključak da je glavna ideja oduzimanja i otimanja palestinske zemlje, sprječavanje Palestinaca da obrađuju svoju zemlju, napasaju na njoj svoju stoku, grade, koriste za šetnje i izlete.
Do 1989. godine, naredbe o konfiskaciji zemlje nisu imale rok do kojeg se moraju izvršiti nego, nego samo datum kada stupaju na snagu. No, nakon apelacije koju je izraelskom Ustavnom sudu podnio Palestinac iz Betlehema Naim Juha, protiv blokiranja zemlje koja pripada njegovoj porodici. Sud je donio odluku kojom je potvrdio oduzimanje zemlje, ali je naredio da se rok izvršenja vremenski ograniči. Nakon toga naredbe o oduzimanju zemlje sadrže osluke o roklu do kada moraju biti izvršene, ali izraelski zakon omogućava da se taj rok produžava u nedogled.
