Na pitanje šta je zajedničko većini ljudi na svijetu, ovaj starac kaže:
– To što im je djetinjstvo dosadno, žure da odrastu, a potom bi željeli da budu djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, pa potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što žive kao da nikad neće umrijeti, a onda umiru kao da nikad nisu živjeli.
Zatim daje veoma važnu poruku mladim ljudima.
– Da nauče da nikog ne mogu prisiliti da ih voli. Da nije najvrednije ono što posjeduju, nego ko su u svom životu. Da nauče kako nije dobro da se upoređuju s drugima. Kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno biće, a potom su potrebene godine da se izliječi. Da shvate kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju da kažu, ni da pokažu. Da nauče da se novcem može kupiti mnogo, osim sreće. Da dvije osobe mogu da posmatraju istu stvar, a vide je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve tvoje mane, a ipak te voli – kaže djeda Lazar.
Hoćemo li poslije ovih riječi zastati na trenutak i zapitati se da li griješimo negdje? Hoćemo li “povući ručnu” i početi da obraćamo pažnju na svijet oko sebe? Na nama je…
